Tokom godina rada sa međunarodnim finansijskim institucijama, stranim investitorima i međunarodnim korporacijama, primijetila sam obrazac koji se gotovo redovno ponavlja prilikom njihovog prvog ozbiljnijeg susreta sa Crnom Gorom. Nakon upoznavanja sa osnovnim ekonomskim pokazateljima i poslovnim okruženjem, razgovor često skrene u neočekivanom pravcu. Ne interesuju ih samo poreske stope, regulatorni okvir ili investicioni podsticaji. Pokušavaju da razumiju nešto mnogo složenije: kako je moguće da zemlja sa relativno malim tržištem, ograničenom proizvodnom bazom i dugogodišnjim trgovinskim deficitom ostavlja utisak znatno višeg nivoa prosperiteta nego što bi to sugerisali tradicionalni makroekonomski pokazatelji.

To pitanje nije rezultat površnog posmatranja. Naprotiv, proizlazi iz očiglednog nesklada između statistike i svakodnevne stvarnosti. Nije neuobičajeno da strani investitor ili finansijski analitičar tokom jednog dana obiđe luksuzni rezidencijalni kompleks na crnogorskoj obali, ruča u restoranu za koji je rezervaciju potrebno napraviti nekoliko dana unaprijed i prođe ulicama na kojima dominiraju vozila premijum segmenta. Već nekoliko sati kasnije, analizirajući podatke o produktivnosti, strukturi izvoza ili trgovinskom bilansu, suočava se sa slikom ekonomije koja izgleda znatno drugačije od one koju je upravo vidio.

Upravo u tom raskoraku između iskustva i statistike nalazi se fenomen koji bih nazvala ekonomijom privida. Ne zato što prosperitet koji vidimo ne postoji, već zato što su njegovi uzroci manje vidljivi od njegovih posljedica. Riječ je o ekonomskom modelu u kojem su spoljašnji signali blagostanja često izraženiji od fundamentalnih pokretača koji bi trebalo da ih stvaraju.

Većina ekonomskih teorija polazi od pretpostavke da dugoročni rast životnog standarda proizlazi iz rasta produktivnosti. Društva postaju bogatija kada proizvode više vrijednosti, razvijaju konkurentnije kompanije, povećavaju izvoz i efikasnije koriste raspoložive resurse. U takvom modelu potrošnja je posljedica prethodno stvorenog bogatstva.

Crna Gora se, međutim, ne uklapa u tako jednostavan analitički okvir. Tokom posljednjih nekoliko decenija značajan dio ekonomske aktivnosti oslanjao se na izvore koji nijesu direktno povezani sa tekućom domaćom proizvodnjom. Prihodi od turizma, strane direktne investicije, doznake iz inostranstva, rast vrijednosti nekretnina i kapital akumuliran tokom prethodnih generacija stvorili su nivo likvidnosti koji prevazilazi ono što bi se moglo očekivati na osnovu same produktivnosti domaće ekonomije.

U mnogim razvijenim ekonomijama visoka potrošnja uglavnom je posljedica visoke produktivnosti. U Crnoj Gori je, međutim, često zanimljivije pitanje koji su izvori te potrošnje nego sama potrošnja. Upravo zbog toga pojedini pokazatelji stvaraju utisak prosperiteta koji je veći od ekonomskog kapaciteta zemlje da takav nivo blagostanja generiše isključivo kroz tekuću proizvodnju i rad.

Jedna od najčešćih grešaka u ekonomskim analizama jeste pretpostavka da visoka likvidnost automatski podrazumijeva visoku produktivnost. U praksi, te dvije pojave često imaju različite uzroke i različitu dugoročnu održivost. Ekonomija može raspolagati značajnim količinama kapitala, a da istovremeno ne ostvaruje proporcionalan rast produktivnosti, izvoza ili konkurentnosti.

Tu se nalazi suština crnogorskog paradoksa. Dio životnog standarda koji danas vidimo nesumnjivo je rezultat uspješnog privlačenja kapitala i sposobnosti zemlje da bude atraktivna za investitore, turiste i međunarodnu mobilnost stanovništva. Međutim, dio tog standarda proizlazi i iz procesa koji nijesu direktno povezani sa stvaranjem nove vrijednosti unutar same ekonomije. Posljedica je sistem u kojem signali prosperiteta postaju vidljiviji od njegovih stvarnih pokretača.

Takav model ima svoje prednosti. Kapital podstiče ekonomsku aktivnost, otvara prostor za investicije, povećava potrošnju i doprinosi kvalitetu života. Upravo zahvaljujući sposobnosti da privuče kapital, Crna Gora je izgradila poziciju koja je za mnoge zemlje slične veličine i strukture ostala teško dostižna.

Međutim, svaki razvojni model ima svoju prirodnu granicu. Puni restorani, rast cijena nekretnina i visoka potrošnja sami po sebi ne predstavljaju dokaz dugoročne ekonomske snage. Oni mogu biti rezultat uspješnog razvoja, ali mogu biti i posljedica privremenih tokova kapitala. Zbog toga je za ozbiljnu procjenu ekonomskog potencijala uvijek potrebno posmatrati dublje pokazatelje: produktivnost rada, kvalitet institucija, inovacioni kapacitet privrede, konkurentnost kompanija i sposobnost ekonomije da generiše vrijednost nezavisno od eksternih priliva.

Istorija ekonomskog razvoja pokazuje da nijedna zemlja nije izgradila trajno bogatstvo isključivo na potrošnji. Dugoročni prosperitet uvijek je bio rezultat sposobnosti da se raspoloživi kapital transformiše u znanje, tehnologiju, efikasnije poslovne modele i veću produktivnost.

Iz te perspektive, ključno pitanje za Crnu Goru nije samo kako privući još kapitala. Kapital je i do sada uspijevao da pronađe put do Crne Gore. Mnogo važnije pitanje jeste kako postojeći kapital pretvoriti u dugoročnu konkurentsku prednost. Kako investicije usmjeriti prema sektorima koji stvaraju veću dodatnu vrijednost. Kako podstaći razvoj kompanija koje mogu uspješno konkurisati na međunarodnim tržištima. Kako obezbijediti da rast životnog standarda bude posljedica stvaranja nove vrijednosti, a ne samo refleksija povoljnih eksternih okolnosti.

Zemlje koje uspijevaju da naprave taj iskorak transformišu prilive u produktivnost, produktivnost u konkurentnost, a konkurentnost u održiv rast životnog standarda. One koje to ne uspiju ostaju zarobljene u ciklusu u kojem percepcija prosperiteta povremeno nadmašuje njegovu ekonomsku osnovu.

Sposobnost da se napravi ta tranziciju će odrediti ne samo buduću stopu rasta Crne Gore, već i kvalitet njenog razvoja u decenijama koje dolaze. Jer razlika između privremenog osjećaja blagostanja i trajnog ekonomskog uspjeha nikada nije bila samo u količini kapitala koji ulazi u zemlju, već u sposobnosti društva da taj kapital pretvori u produktivnost, znanje, institucionalnu snagu i novu vrijednost koja ostaje i onda kada eksterni prilivi uspore.