Centralno bankarstvo, kao i druge javne dužnosti, objedinjuje niz različitih funkcija. Neke od njih kontinuirano su u središtu javnog interesovanja. Monetarna politika ili očuvanje finansijske stabilnosti, poput urbanizma i saobraćaja, itekako utiču na svakodnevni život građana.
Akademska zajednica aktivno polemiše o tim temama, organizuje konferencije i objavljuje naučne radove. One su predmet živih rasprava u javnosti, u kojima često učestvuju i političari. Druge funkcije centralne banke rijetko dolaze pod povećalo javnosti. Ipak, s vremena na vrijeme splet neuobičajenih okolnosti donese pet minuta slave i tim samozatajnim oblastima centralnog bankarstva. Tako, na primjer, nakon problema u bankarskom sistemu obično slijedi rasprava o regulatornom okviru za sanaciju. U posljednje vrijeme i oblast platnog prometa na posebno spektakularan način izašla je iz sjene.
Platni promet je vodovod privrede. Kao i vodovodna mreža, završavao je na naslovnicama novina i portala uglavnom onda kada bi nešto pošlo po zlu – kada bi cijevi popucale i došlo do prekida u snabdijevanju vodom. U slučaju platnog prometa, to „pucanje cijevi“ ovog puta bio je niz događaja koji je započeo razvojem različitih novih mogućnosti plaćanja, zasnovanih na naprednim tehnološkim rješenjima.
Banke su navikle na izdašne prihode od platnog prometa u uslovima ograničene konkurencije. Nova finansijsko-tehnološka preduzeća ponudila su brža i jeftinija plaćanja, naročito u prekograničnom segmentu. Status platnog prometa kao suštinske, ali ne naročito „trendi“ oblasti rada dodatno je poljuljala najava uvođenja digitalnih valuta centralnih banaka. Činjenica je da se mlađe generacije sve manje koriste gotovinom. Navikle su da mobilni telefon objedini sve aspekte života i gotovinu doživljavaju kao relikt prošlosti. Pojedine centralne banke, uključujući Eurosistem (Evropsku centralnu banku i nacionalne centralne banke eurozone), na te trendove reagovale su najavom planova za digitalizaciju gotovine.
Trenutna „slava“ platnog prometa djelimično odražava stvarni napredak u plaćanjima koji se dogodio van bankarskog sektora, ali istovremeno ima i tamnu stranu popularnosti u vidu neopravdanih kritika planova centralnih banaka za unapređenje sistema, pa čak i širenja teorija zavjere. Kritike planova Eurosistema za uvođenje digitalnog eura često pokazuju slabo razumijevanje funkcionisanja centralne banke, a pojedini kritičari, nerijetko povezani sa postojećim pružaocima usluga platnog prometa, ovu inicijativu vide kao guranje centralne banke u domen privatnih institucija i veliki rizik za finansijsku stabilnost.
Privilegija centralnih banaka
Platni promet se ne odvija mimo centralnih banaka – one su duboko uključene u novčane transakcije. Svaka bezgotovinska transakcija, bez obzira na to da li je u njenoj osnovi kupovina robe, usluga ili nekretnina, promet hartijama od vrijednosti ili, jednostavno, prebacivanje džeparca na račun vašeg srednjoškolca, na kraju se namiruje upravo na računarima centralne banke. Osim rijetkih izuzetaka koji se odnose na transakcije između računa u istoj banci, banke izvršavaju plaćanja prebacivanjem sredstava između svojih računa u centralnoj banci. Na kraju, izdavanje gotovine isključiva je privilegija centralnih banaka. Iako poslovne banke kreditiranjem stvaraju depozitni novac, koji čini glavninu novca u opticaju, privilegija izdavanja gotovine rezervisana je isključivo za centralne banke.
Međubankarska plaćanja sprovode se elektronski još od trenutka kada su prva računala ušla u centralne banke. Tako i svojevrsni digitalni euro, odnosno digitalni zapis novca na računu u centralnoj banci, postoji još od uvođenja eura kao valute. Međutim, pristup računima u centralnoj banci je ograničen – tim „digitalnim eurom“ trenutno se mogu koristiti isključivo poslovne banke i nekoliko institucija sa posebnim statusom, poput ministarstava finansija, penzionih fondova ili stranih centralnih banaka. Pravi digitalni euro trebalo bi da demokratizuje pristup digitalnom centralnobankarskom novcu. Fizička gotovina je trenutno jedina manifestacija javnog novca dostupna građanima.
Iznos digitalnih eura koje građani mogu držati na računu biće ograničen. On nije zamišljen kao račun na kojem građani mogu gomilati štednju, već isključivo kao platni instrument.
Centralnobankarski novac je javno dobro, a njegova digitalna evolucija u vremenu kada se digitalizuju svi aspekti stvarnosti u kojima je to moguće predstavlja očekivan i poželjan proces. Time će se stvoriti jedinstvena platna infrastruktura za plaćanja u čitavoj eurozoni, nezavisna od stranih pružalaca platnih usluga. Od digitalnog eura koristi će imati potrošači, koji će dobiti dodatne mogućnosti plaćanja, trgovci, kojima će on pojednostaviti poslovanje, ali i finansijske institucije, koje će na njegovoj osnovi moći da razvijaju dodatne usluge.
Jedna od tema teoretičara zavjere
Naravno, uvođenje digitalnog eura nije bez rizika. Pristup računima u centralnoj banci do sada nije bio ograničen samo zbog tehničke složenosti povezane sa velikim brojem potrošačkih računa. Poslovnim bankama su, naime, za redovno poslovanje i pokrivanje potencijalnih odliva potrebne dovoljne rezerve, odnosno sredstva na računima u centralnoj banci. Digitalni euro stvara rizik od odliva sredstava sa računa banaka u centralnoj banci na račune građana. Zbog toga će iznos digitalnih eura koje građani mogu držati na računu biti ograničen.
On nije zamišljen kao račun za akumulaciju štednje, već isključivo kao platni instrument. Odnos između digitalnog eura i gotovine jedna je od ključnih tema teoretičara zavjere, koje su dodatno povećale vidljivost svega što je povezano s plaćanjima. Digitalni euro biće elektronska manifestacija gotovine i postojaće uporedo s njom. Centralne banke možda izdaju novac, ali njihova glavna valuta je povjerenje, zbog čega će izbjegavati sve poteze koji bi ga mogli ugroziti. Uz to, izdavanje gotovine je njihov glavni izvor prihoda i stoga nemaju motiv da je ukidaju. Takva inicijativa ne donosi nikakvu korist, a centralnim bankama mogla bi stvoriti značajne troškove i probleme.
U finansijskom ekosistemu i dalje će postojati prostor za različite oblike novca i plaćanja – privatne i javne, fizičke i digitalne. Eurosistem je proteklih godina uložio veliki napor kako bismo plaćali brže, sigurnije i jeftinije, a tako će biti i ubuduće. Instant plaćanja, koja su banke morale da uvedu ove godine, omogućavaju gotovo trenutni prenos sredstava između računa. Digitalni euro biće samo jedan, iako važan, korak ka tome da javni novac i ubuduće ostane temelj efikasnih i pouzdanih plaćanja. Ipak, platni promet vjerovatno još dugo neće povratiti status obične i „dosadne“ oblasti centralnog bankarstva, koju uzimamo zdravo za gotovo i o kojoj uopšte ne razmišljamo.
Guverner HNB-a Boris Vujčić
Izvor: Lidermedia.hr
