Aleksa Giljen pripada onoj generaciji Crnogoraca koji su možda rođeni ili odrasli van matice, ali su Crnu Goru ponijeli u srcu kao zavjet, a ne samo kao porijeklo. Njegova priča nije samo lična biografija, već svjedočanstvo da identitet ne slabi udaljenošću – već jača kroz svijest, odgovornost i djelovanje.

Crna Gora je kroz istoriju opstajala zahvaljujući ljudima koji su je voljeli i onda kada nijesu živjeli pod njenim nebom. Danas, kada država stoji pred novim razvojnim i evropskim izazovima, upravo takvi ljudi – svjesni korijena, ali okrenuti budućnosti – predstavljaju njen najveći kapital. Dijaspora nije samo uspomena na zavičaj; ona je živa snaga naroda, most prema svijetu i oslonac nacionalnog kontinuiteta.

Kao jedan od najmlađih predsjednika crnogorske zajednice u Srbiji i kandidat za člana Savjeta za saradnju sa dijasporom–iseljenicima, Aleksa Giljen simbolizuje novu generaciju odgovornih i operativnih ljudi koji žele da vezu sa domovinom podignu na viši nivo. Njegov dosadašnji rad – kroz organizovanje zajednice, rad sa mladima, njegovanje kulture i izgradnju institucionalnih mostova – pokazuje da patriotizam nije parola, već svakodnevni rad i posvećenost.

U vremenu kada je Crnoj Gori potrebna snažna, organizovana i strateška saradnja sa dijasporom, izbor mladih, dokazanih i kredibilnih predstavnika znači ulaganje u stabilnost, razvoj i dugoročnu povezanost države sa svojim ljudima širom svijeta. Ovaj razgovor sa Aleksom Giljenom govori o generaciji koja ne traži privilegije, već priliku da služi – sa ponosom, odgovornošću i jasnom vizijom budućnosti Crne Gore.

Za početak, možete li nam reći nešto više o svom porijeklu?

#Aleksa Giljen: Moje porijeklo je duboko ukorijenjeno u Crnoj Gori, ali i u iskustvu života naših ljudi van nje – i upravo je ta dvostruka veza snažno oblikovala moj identitet. Pripadam narodu koji je kroz istoriju znao da sačuva svoje ime, tradiciju i dostojanstvo, bez obzira na to gdje živi.

U mojoj porodici oduvijek se njegovala svijest o korijenima, poštovanje prema precima i snažan osjećaj pripadnosti Crnoj Gori. Porodica mi potiče iz sela Strug, pripadamo drobnjačkom plemenu, a starinom smo iz Cuca. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, kolonizacijom smo iz Crne Gore doselili u Kulu, a nedugo potom moj đed se preselio u Lovćenac. Taj porodični put – od zavičaja u Crnoj Gori, preko kolonizacije, do života u Vojvodini – dodatno je učvrstio našu svijest o tome ko smo, odakle dolazimo i koliko je važno čuvati svoje porijeklo.

Odrastajući, naučio sam da porijeklo nije samo podatak o mjestu rođenja ili geografiji, već trajna obaveza da ono što smo naslijedili sačuvamo, razvijamo i prenosimo dalje. Zato u meni postoji snažan osjećaj odgovornosti prema zajednici, posebno kada je riječ o očuvanju identiteta, jezika, kulture i međusobnog povezivanja naših ljudi.

Upravo me je to porijeklo naučilo dvjema ključnim vrijednostima: da budem ponosan na svoje korijene, ali i da djelujem konkretno, savjesno i otvoreno, kako bi veza sa Crnom Gorom ostala živa, snažna i prisutna i među mlađim generacijama.

U kojoj oblasti trenutno djelujete i šta smatrate svojim najvećim profesionalnim uspjehom do sada?

Trenutno djelujem u više oblasti koje se prirodno nadovezuju jedna na drugu – u preduzetništvu, kroz vođenje auto-servisa, ali i u društvenom i organizacionom radu, posebno kroz aktivnosti koje okupljaju crnogorsku zajednicu, mlade i dijasporu u Srbiji.

Kroz preduzetništvo sam naučio šta znače odgovornost, disciplina i svakodnevno donošenje odluka, dok sam kroz rad sa ljudima i na projektima od šireg društvenog značaja dodatno razvio organizacione i komunikacione vještine. Posebno mi je dragocjeno iskustvo povezivanja ljudi, institucija i različitih inicijativa oko zajedničkih ciljeva – naročito kada je riječ o očuvanju identiteta i jačanju veza sa Crnom Gorom.

Kada govorim o profesionalnom uspjehu, ne izdvajam samo jednu stvar. Ipak, smatram izuzetno značajnim to što sam kao mlad čovjek preuzeo veliku odgovornost u radu sa zajednicom. Danas sam jedan od najmlađih predsjednika crnogorske zajednice u Srbiji, a vjerujem i među najmlađima u crnogorskoj dijaspori uopšte. To za mene nije samo priznanje, već prije svega obaveza da radim ozbiljno, odgovorno i dugoročno u interesu zajednice.

Važnim uspjehom smatram i svoj angažman na unapređenju položaja crnogorske zajednice u Srbiji – kroz zastupanje njenih interesa, povezivanje sa relevantnim institucijama, otvaranje važnih tema, kao i kroz inicijative koje podstiču veću vidljivost, saradnju i aktivnije učešće mladih u javnom životu. Smatram da je od posebnog značaja da crnogorska zajednica ima mlade, ozbiljne i odgovorne ljude koji su spremni da grade mostove – unutar same zajednice, prema institucijama Srbije, ali i prema Crnoj Gori.

Za mene je najveći uspjeh to što sam u relativno mladim godinama uspio da izgradim profesionalni i društveni kredibilitet i steknem povjerenje ljudi. A povjerenje smatram najvažnijom potvrdom da radite ispravno i da vaš rad ima smisla.

Koliko ste danas povezani sa Crnom Gorom i na koji način održavate tu vezu?

Sa Crnom Gorom sam danas snažno i višeslojno povezan – lično, porodično, identitetski, ali i društveno i profesionalno. Ta veza za mene nije samo pitanje porijekla ili emocije, već nešto što svakodnevno živim kroz rad, kontakte i konkretan angažman. Održavam je na više načina. Prije svega kroz porodicu i porodično nasljeđe, kroz njegovanje svijesti o korijenima, tradiciji i vrijednostima koje smo ponijeli iz Crne Gore. Zatim kroz rad u zajednici – kroz projekte, događaje i inicijative koje okupljaju Crnogorce u Srbiji, jačaju našu međusobnu povezanost i učvršćuju vezu sa maticom.

Tu vezu njegujem i kroz kontinuiranu komunikaciju i saradnju sa ljudima, institucijama i organizacijama iz Crne Gore, kao i kroz angažman na temama koje se tiču položaja dijaspore, očuvanja identiteta, kulture i uloge mladih. Smatram da je važno da ta povezanost ne bude formalna ili simbolična, već živa i sadržajna – zasnovana na konkretnoj saradnji, razmjeni ideja i osjećaju međusobne bliskosti.

Crnu Goru ne doživljavam kao nešto što je „tamo“, već kao trajni dio sopstvenog identiteta. Jer za mene domovina nije samo geografski prostor – domovina je osjećaj pripadnosti i odgovornosti da tu vezu čuvamo, razvijamo i prenosimo na mlađe generacije.

Smatrate li da dijaspora ima dovoljno prostora da doprinese razvoju Crne Gore? Šta bi se moglo unaprijediti?

Smatram da dijaspora ima ogroman potencijal da doprinese razvoju Crne Gore, ali da taj potencijal još uvijek nije u potpunosti iskorišćen.

U dijaspori postoji znanje, profesionalno iskustvo, kapital, ali i snažna emocija i privrženost domovini. Međutim, da bi se taj potencijal pretočio u konkretne rezultate, potreban je sistemski pristup, bolja i efikasnija komunikacija, kao i jasni i dostupni mehanizmi kroz koje se ljudi mogu uključiti. Mnogi žele da doprinesu, ali često nemaju precizan i pouzdan kanal kako to da učine.

Zato smatram da je neophodno unaprijediti institucionalnu saradnju, graditi međusobno povjerenje i uspostaviti kontinuiran i sadržajan dijalog. Posebno je važno otvoriti više prostora za mlade ljude iz dijaspore, kako bi oni bili aktivni učesnici, a ne samo posmatrači procesa.

Dijaspora ne treba da bude posmatrana kao podrška „sa strane“, već kao ozbiljan i ravnopravan partner u ukupnom razvoju Crne Gore.

Da li ste do sada učestvovali u projektima ili inicijativama koje povezuju dijasporu i matičnu državu?

Da, učestvovao sam i aktivno učestvujem u više projekata i inicijativa koje povezuju crnogorsku zajednicu u Srbiji sa Crnom Gorom.

Posebno bih izdvojio projekte slanja djece na ljetnje škole na Ivanovim koritima, što smatram izuzetno važnim za povezivanje najmlađih generacija sa jezikom, kulturom i identitetom. To je ulaganje u budućnost zajednice i način da se kod djece razvije osjećaj pripadnosti i bliskosti sa maticom.

Značajan projekat je i obilježavanje 80 godina od kolonizacije, kroz koji čuvamo istorijsko pamćenje, njegujemo kulturu sjećanja i jačamo zajedništvo unutar zajednice. Organizovali smo i gastro veče, kao i obilježavanje važnih praznika Crne Gore kroz kulturne i društvene programe koji okupljaju ljude i dodatno učvršćuju vezu sa domovinom.

Sve ove aktivnosti doživljavam kao konkretan i odgovoran način da veza između dijaspore i Crne Gore ne ostane samo na nivou emocije, već da bude živa, organizovana i dugoročno održiva.

Da li ste konkurisali za člana Savjeta za saradnju sa dijasporom-iseljenicima?

Da, konkurisao sam za Savjet za saradnju sa dijasporom–iseljenicima, jer smatram da crnogorska zajednica u Srbiji mora imati ozbiljan, aktivan i savremen glas u tom tijelu.

U svojoj kandidaturi jasno sam istakao da ne nudim samo formalnu prijavu, već konkretan rad, iskustvo sa terena i jasnu viziju djelovanja. Kao predstavnik mlađe generacije, donosim energiju, operativnost i pristup usmjeren na rezultate – da se pitanja dijaspore ne zadrže na protokolarnom nivou, već da se pretoče u stvarne inicijative, projekte i institucionalna rješenja.

Smatram da treba da budem izabran jer dobro poznajem potrebe zajednice u praksi, imam iskustvo u organizovanju aktivnosti koje povezuju ljude i institucije, i već godinama gradim povjerenje kroz konkretan društveni i organizacioni angažman. Posebno važnim smatram pitanja položaja mladih u dijaspori, očuvanja identiteta, jezika i kulture, kao i jačanja saradnje sa Crnom Gorom na ravnopravnoj i sadržajnoj osnovi.

Važan dio moje kandidature jeste i činjenica da moj angažman nije ograničen samo na Srbiju. Ostvario sam kvalitetnu komunikaciju i kontakte sa iseljeničkim organizacijama i predstavnicima crnogorske dijaspore i van Srbije – uključujući zajednice u Turskoj, Njemačkoj, Sloveniji i drugim državama. Upravo u toj međusobnoj povezanosti vidim veliku vrijednost: da razmjenjujemo iskustva, izbjegnemo izolovan rad i učimo jedni od drugih.

Moj plan je da kroz takvu mrežu saradnje pokrenemo i zajedničke projekte između iseljeničkih organizacija – u oblastima kulture, rada sa mladima, očuvanja identiteta, obrazovanja i jačanja međusobnih veza naših zajednica. Vjerujem da Savjet treba da bude tijelo koje ne samo da evidentira izazove, već aktivno otvara prostor za regionalno povezane i sadržajne inicijative crnogorske dijaspore.

Ukoliko budem izabran, to će biti poruka da postoji prostor za novu generaciju odgovornih ljudi iz dijaspore – onih koji imaju snažnu identitetsku svijest, ali i sposobnost da grade mostove: unutar zajednice, prema institucijama Crne Gore, ali i između naših iseljeničkih organizacija širom svijeta.

Kako vidite ulogu mladih iz dijaspore u budućem razvoju Crne Gore?

Ulogu mladih iz dijaspore vidim kao izuzetno važnu, jer oni mogu biti snažan i prirodan most između Crne Gore i svijeta.

Mladi iz dijaspore donose novu energiju, savremena znanja, profesionalna iskustva i međunarodne kontakte, a istovremeno nose osjećaj pripadnosti i vezu sa svojim korijenima. Upravo ta kombinacija ih čini dragocjenim resursom za Crnu Goru. Zato je važno da ih država ne posmatra samo kao budućnost, već kao ravnopravne partnere već danas.

Ukoliko im se otvori prostor za aktivno uključivanje, mladi iz dijaspore mogu dati snažan doprinos razvoju Crne Gore – kroz inovativne ideje, konkretne projekte, razmjenu znanja i jačanje međunarodnih veza i saradnje.

Šta biste poručili mladim ljudima iz Crne Gore koji razmišljaju o odlasku u inostranstvo?

Ulogu mladih iz dijaspore u budućem razvoju Crne Gore vidim kao strateški izuzetno važnu. Oni nijesu samo most prema svijetu, već i most prema sopstvenom identitetu – jeziku, kulturi i vrijednostima koje naš narod nosi sa sobom, bez obzira na to gdje živi.

Zato je važno da mladi iz dijaspore osjete da ih Crna Gora prepoznaje, razumije i iskreno želi – ne kao goste ili posmatrače, već kao svoje ljude i ravnopravne partnere. Jer domovina nije samo teritorija; domovina je osjećaj pripadnosti, trajna veza i duhovna adresa kojoj pripadate čak i kada ste daleko.

Ukoliko se mladima omogući stvaran, a ne samo deklarativan prostor za učešće, oni mogu dati snažan doprinos kroz znanje, međunarodne kontakte, savremene ideje i konkretne projekte. To nije pitanje neke daleke budućnosti – to je pitanje odgovorne i vizionarske politike danas.

Postoje li planovi da svoje znanje i iskustvo u budućnosti direktnije usmjerite ka projektima u Crnoj Gori?

Da, apsolutno. Postoje jasni planovi da svoje znanje, iskustvo i kontakte još direktnije usmjerim ka projektima u Crnoj Gori, posebno u oblastima povezivanja dijaspore, rada sa mladima, kulture i jačanja institucionalne saradnje.

Smatram da je važno da to budu konkretni i održivi projekti, koji donose stvarnu korist zajednici i dodatno učvršćuju vezu između Crne Gore i dijaspore.

Kako za Vas izgleda idealan model saradnje između dijaspore i institucija u Crnoj Gori?

Za mene idealan model saradnje između dijaspore i institucija u Crnoj Gori mora biti stalan, dvosmjeran i operativan – a ne protokolaran i povremen.

To podrazumijeva da dijaspora ne bude uključena samo povodom svečanosti ili pojedinačnih događaja, već kao partner u planiranju i realizaciji konkretnih politika i projekata. Upravo tu vidim važnu ulogu Savjeta za saradnju sa dijasporom–iseljenicima: da bude aktivan i funkcionalan mehanizam koji povezuje ljude, ideje i institucije, a ne samo formalno savjetodavno tijelo bez stvarnog uticaja.

Kao primjer za promišljanje može poslužiti odnos koji mađarske institucije imaju prema mađarskoj zajednici u Vojvodini – gdje postoji kontinuitet, jasna institucionalna podrška, razvijeni programi, koordinacija i osjećaj da matična država sistemski stoji iza svoje zajednice. Naravno, svaki model mora biti prilagođen crnogorskom kontekstu, ali princip organizovane, dugoročne i strateške veze je od suštinskog značaja.

U tom smislu, Crna Gora bi trebalo da gradi model saradnje koji uključuje:

– redovan i strukturiran dijalog sa iseljeničkim organizacijama,

– jasne i održive programe za mlade, kulturu i očuvanje identiteta,

– podršku zajedničkim projektima koji povezuju više zemalja u kojima živi dijaspora,

– veću institucionalnu predvidljivost, kontinuitet i transparentnost u saradnji.

Posebno je važno jačati ovaj odnos u susret evropskom putu Crne Gore. Ukoliko se očekuje ubrzanje integracija i eventualni ulazak u Evropsku uniju u narednim godinama, tada je pravi trenutak da se dijaspora prepozna kao razvojni partner. Ona može doprinijeti kroz znanje, međunarodne kontakte, iskustva i prenošenje evropskih praksi.

Suštinski, idealan model je onaj u kojem dijaspora osjeća da je uvažena i istinski uključena, dok institucije Crne Gore dobijaju pouzdanog saveznika u dugoročnom razvoju države.

Vaša poruka na kraju nadležnima koji hoće da iskoriste potencijal dijaspore, kako to mogu učiniti?

Moja poruka nadležnima je vrlo jasna: dijaspora se ne smije posmatrati kao protokolarna tema, već kao pitanje državne ozbiljnosti.

Ako želite da iskoristite potencijal dijaspore, prvi korak je da je zaista čujete, uvažite i uključite ne povremeno, nego sistemski. Dijaspora traži partnerstvo, poštovanje i kontinuitet, a ne samo simbolične poruke. Kada postoji iskren odnos, dijaspora vraća višestruko: kroz znanje, kontakte, investicije, identitetsku podršku i međunarodno povezivanje.

Državne institucije moraju biti svjesne da odnos prema dijaspori nije samo pitanje emocije, već i pitanje povjerenja u državu. A kada se povjerenje gradi -jača se i država. Kada se povjerenje zanemaruje -posljedice se prije ili kasnije vide, i društveno i politički.

Zato je vrijeme da se dijaspora ne tretira kao udaljena adresa, nego kao živi dio crnogorskog bića i važan činilac stabilnosti, razvoja i budućnosti Crne Gore.

Izvor: cgdiaspora.me