Dramu Maratonci trče počasni krug Dušan Kovačević je napisao prije skoro pa 50 godina. Ako je niste čitali, to uživanje ne propustite iako ste film sigurno pogledali bar deset puta. Svima poznate replike iz filma se razlikuju od originalnog dramskog teksta, jer su naravno prilagođene filmskoj adaptaciji.
Maratonci su neiscrpna inspiracija – od analize autoriteta, porodičnih odnosa i onih muško-ženskih, do odnosa prema novcu, poslu i smrti kao sigurnom biznisu.
Ovo je kratak osvrt na poslovni model jednog porodičnog posla grobara Topalovića gdje je najstariji Maksimilijan (150 godina), zatim Aksentije (102 godine), Milutin (79 godina), Laki (44 godine) i Mirko (24 godine). Lica su i Đenka Đavo i Bili Piton, takođe poslovni ljudi, na svoj način.
Kakav je to biznis po Topalovićima u firmi Dugo konačište i kakvo je Mirkovo obećanje pred familijom da će od smrti napraviti veliki svjetski posao, primjer poslovnosti i efikasnosti?
Bonitet.com vam predstavlja tri “biznis modela” iz ove drame. Đenka Đavo model poslovnosti, model Bilija Pitona i njegove biznis ideje kao i Topaloviće od Aksentija do Mirka, jedinog nasljednika, kreativca i rođenog lidera. Njihove modele i način razmišljanja kada je biznis u pitanju dajemo vam kroz 6 dijaloga koji se mogu naći u ovoj drami.
DIJALOG 1
Đenka Đavo (Mirku):…Nego, nešto sam razmišljao, ti si debelo glup čovjek. Baš onako, propisno! Inatiš se s ljudima, umjesto da se prihvatiš posla. Ko danas ima lovu ako nešto ne muti i valja. Ej, bre, je l’ ti vidiš gdje živiš? Otkud ljudima kuće, kola, vikendice, stanovi, a svi žive od plate koja im odlazi na kredite. Dok sam upadao u stanove, pronalazio sam gomile zlata i deviza. Odakle to? Misliš, od šljake na poslu?
…………………
DIJALOG 2
Đenka Đavo (Mirku): Riješio sam, od jeseni se prihvatam ozbiljnog posla
Mirko: Ako te dotle ne zatvore.
Đenka Đavo (Mirku): E, pa, jebi ga, valjda neće. Obećao mi arbajtovanje jedan mehaničar sa Karaburme. Da uđemo u gradnju servisa k’o ortaci, pa posle da dijelimo đenge. Lova do krova, muda ko koljena. Ima da radim k’o niger…
DIJALOG 3
Milutin: Za sto godina smo izradili 50 sanduka, a prodali 19.842. E, majku mu, da se poklopilo sto godina radionice sa 20.000-tim prodanim sandukom. Ali, nije moglo, zdrava godina. Zračak nade je bio od onih boginja, međutim, kurve spriječiše. Tu je moglo da odapne bar desetak hiljada. Nemamo sreće.
Aksentije: Nemamo sreće. U nekim zemljama od kašlja pocrkaju stotine, a kod nas epidemija nije odnijela ništa.
Laki: Za sve je kriva medicina. Kad čujem da je neko dobio Nobelovu nagradu iz medicine, samo mi se smuči. Kako su krenuli, naći će lek i protiv prirodne smrti.
Milutin: Još nešto: mi moramo voditi računa o reklami. Danas reklama sve prodaje. Zato sam riješio da naše sanduke obilježavamo sa, na primjer: “Dečji 850“, „Mladalački 110“, „Švaler 501“, „Penzionerski 00“… Kao što se prodaju automobili.
……………………..
DIJALOG 4
Laki: Ko mu je (Maksimilijanu) kupio cipele?
Aksentije: Ja.
Laki: Samo bacaš pare.
Aksentije: To su moje pare! Odneo sam ih Biliju na pokeru. Mogu da radim šta ’oću. A danas ću ga očerupati kao kokošku. Danas ću mu uzeti i gaće…
DIJALOG 5
Bili Piton: Za dva mjeseca je dinar pao toliko da ga ni najbolji vid ne može pronaći, druže Laki. Sa padom dinara pao je i naš dogovor. A i čuvar groblja se promijenio. Milutine Topaloviću, vi znate kakvom se ja riziku izlažem. Vi znate koliko ja plaćam dva grobara koji mi iskopavaju sanduke… Hoćete da ja vadim sanduke i da vam ih donosim budzašto. Ja da izvadim, a vi samo da ga malo očistite, dofarbate, izglancate i ponovo prodate. Pa to je eksploatacija. To je kapitalističko izrabljivanje poštenih i radnih ljudi. Mene krvavo koštaju ljudi koji kopaju noću. Plaćam njih, plaćam čuvara groblja i jednog ludaka koji spava na groblju i sve zna, da me ne bi prijavio. Da ne vadim fleku sa prstenjem, zlatnim zubima i cvijećem koje moja djeca, moja sirota djeca, uveče prodaju po kafanama, bio bih posljednji slepac. A siromašna su naša groblja. Nema tu nešto vrijedno da skine sa pokojnika: prstenčić, lančić, zubić… Bože moj kako je lepo raditi u bogatim zemljama. Tamo spakuju čovjeka sa milionima… Vi ovdje radite k’o gospoda. U posljednjih 20 godina niste izradili nijedan novi sanduk. Samo čistite sanduke koje ja izvadim i donesem. I još se bunite…
Bili Piton: Nego, kako bi bilo da i vi počnete sa prodajom odeće? Vidite na meni ovo odijelo: dobar štof, klasičan kroj, diskretan dezen. Mogli biste da otvorite neki butik.
Bili Piton: Razmislite dobro. Mogao bi vaš Mirko toga da se prihvati. On je mlad, a to je sad posao mladih. Butik ’Dugo konačište’.
