Na tržištu roba kaže se da Bliski istok „prodaje ugljovodonike za ugljene hidrate“. Pustinjske države izvoze naftu i prirodni gas, a zauzvrat im pristižu pšenica i pirinač. Međutim, u Persijskom zalivu proizvodi se nekoliko stvari koje su ključne za globalnu proizvodnju hrane: azotna đubriva poput uree i amonijaka, kao i gas koji se koristi za njihovu proizvodnju.
Zato su rat u Iranu i blokada Ormuskog moreuza podstakli zabrinutost o novom talasu globalne inflacije cijena hrane slične onoj koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu. I pored takvih strahova, poljoprivredno tržište trenutno nije u opasnosti, barem ne kratkoročno. Cijena nafte možda vrtoglavo raste, ali obilne svjetske zalihe hrane ublažavaju rast cijena poljoprivrednih roba.
Naravno, u slučaju rata SAD i Izraela protiv Irana, treba uzeti u obzir da bi dugotrajan ili širi sukob preokrenuo sve tržišne pretpostavke. Zasad, međutim, stvari su drugačije nego 2022. godine, kada su ruske snage napale žitnicu Evrope i pretvorile poljoprivredna zemljišta u bojna polja. Tada su Rusija i Ukrajina zajedno činile četvrtinu svjetskog izvoza pšenice i ječma, otprilike 15 odsto izvoza kukuruza i gotovo polovinu izvoza svih sjemenki suncokreta.
Treći zalivski rat ne vodi se na plodnoj zemlji, već u pustinjama i morskom pojasu. Za guvernere centralnih banaka koji brinu o rastućim troškovima goriva, to je dobrodošla promjena. Stabilnost u poljoprivredi nudi nužan predah od inflacije. Prije četiri godine poskupljenje hrane u prodavnicama snažno je pogodilo kućne budžete. Ovog puta cijene namirnica su stabilnije, barem zasad.
Od početka rata 28. februara, cijene pšenice i kukuruza porasle su za samo četiri odsto. Soja je poskupjela za oko jedan odsto, dok je pirinač jeftiniji za gotovo šest odsto. Nasuprot tome, u prva dva mjeseca rusko-ukrajinskog rata, cijene pšenice u Evropi porasle su za više od 70 odsto na rekordnih 450 eura. Danas se kreću oko 200 eura.
Važnost pirinča često se zanemaruje na Zapadu, ali on je osnovna namirnica za polovinu svjetske populacije, uključujući oko milijardu pothranjenih ljudi u Aziji i zapadnoj Africi. Najgori nemiri tokom prehrambene krize 2007. i 2008. godine nijesu bili zbog cijene hljeba, već zbog cijene činije pirinča. Trenutno se referentne cijene te žitarice na azijskom veleprodajnom tržištu približavaju najnižem nivou u posljednjih 19 godina od 350 dolara po toni.
Olakšanje ne pružaju samo veleprodajne cijene roba. Cijene električne energije i dalje su stabilne, što štiti pekare, proizvođače hrane i supermarkete od naglih porasta cijena kakve smo vidjeli 2022. godine. Danas ni ambalaža ne poskupljuje, a prije četiri godine cijene kartona i čelika bile su rekordne.
Ipak, brige o porastu cijena hrane nijesu potpuno neosnovane. Neki tvrde da problem nije današnja cijena hrane, već uticaj naglog rasta cijena đubriva na buduće usjeve. Azotna đubriva iz Persijskog zaliva ne mogu da dođu do globalnog tržišta preko Ormuza. Istovremeno, nestašica prirodnog gasa prisiljava azijske fabrike đubriva da smanje proizvodnju.
Referentne cijene uree u SAD porasle su na gotovo 690 dolara po toni, što je oko 60 odsto više u odnosu na predratnu cijenu. U 2022. godini cijena uree dostigla je vrhunac od blizu 900 dolara jer je svijet nakratko ostao bez isporuka iz Rusije, a mnoge evropske fabrike morale su da se zatvore zbog vrtoglavog rasta cijena gasa.
Pesimisti upozoravaju da će bez đubriva doći do pada poljoprivredne proizvodnje, što će izazvati nestašicu hrane do sljedeće žetve. Prinosi žitarica obično padaju za oko 40 odsto nakon godinu dana bez azotnog đubriva. Ipak, malo je vjerovatno da će poljoprivrednici naglo prestati da ga koriste. Izbacivanje ovog đubriva iz upotrebe odvijalo bi se postepeno, tako da bi uticaj na usjeve na početku bio manji.
Osim toga, azotno đubrivo nije jedini nutrijent koji se koristi u poljoprivredi. Fosfati i kalijumova đubriva su podjednako zastupljena. Cijena kalijum-hlorida, đubriva na bazi kalijum-karbonata, skočila je za više od 400 odsto na 1.200 dolara nakon početka rata u Ukrajini jer je izvoz iz Rusije i Bjelorusije bio ograničen. Danas se njime trguje po cijeni od 370 dolara, koja se gotovo nije ni promijenila otkako su SAD i Izrael počeli da bombarduju Iran.
Takođe, ne uzima se u obzir kako funkcioniše poljoprivreda u većini zemalja u razvoju. Đubriva su u velikoj mjeri subvencionisana, pogotovo u Aziji, pa visoke cijene ne nagovještavaju prehrambenu krizu, već fiskalni šok za države koje preuzimaju najveći teret rasta troškova.
Srećom, danas smo bolje pripremljeni za ekonomske posljedice rata. Zemlje u razvoju naporno su radile na jačanju svojih poljoprivrednih sektora i uvođenju zaštitnih mehanizama kako bi ublažile troškove proizvodnje. Multilateralne razvojne banke mogu i moraju učiniti više kako bi pomogle tamo gdje je potrebno. Globalne zalihe pšenice i pirinča takođe su velike nakon bogatih žetvi u proteklih nekoliko godina.
Tokom prehrambene krize 2007. i 2008. godine, svjetske rezerve pšenice bile su najniže u proteklih 26 godina (oko 129 miliona tona). Sada su blizu vrhunca od 280 miliona tona. Isto važi i za pirinač, čije su zalihe u periodu 2007–2008. godine iznosile svega 75 miliona tona, a danas iznose 190 miliona tona. Istina, velik dio toga koncentrisan je u Indiji i Kini, ali to je ipak značajna količina.
Ako SAD ne uspiju da pronađu izlaz iz ovog rata, troškovi energije i đubriva mogli bi da porastu do tačke pucanja poljoprivrednog sektora. Ipak, situacija još nije takva.
Izvor: Bloomberg Adria
