Kako sukob s Iranom ulazi u drugu sedmicu, najvidljivija i najtragičnija cijena ogleda se u izgubljenim ljudskim životima. Ipak, s ekonomske strane postoje i ekonomske posljedice. One bi mogle biti značajne, iako će njihov uticaj na svjetsku ekonomiju biti neravnomjerno raspoređen. Dok će neke zemlje snositi ozbiljne troškove, u drugima bi uticaj rata mogao biti neznatan.
Najveći teret neizbježno će pasti na samu regiju. Postoji primjer iz prošlosti kada se tokom 12-dnevnog rata prošlog ljeta izraelska ekonomija smanjila za oko 1 odsto u drugom tromjesečju. Ako sukob bude kratkotrajan, pad proizvodnje slične veličine činio bi se vjerovatnim i za Izrael i za ekonomije Persijskog zaliva.
Dužи sukob gotovo sigurno bi nanio dublju ekonomsku ranu. Proizvodnja bi bila poremećena, ulaganja odgođena, a turizam ograničen. Iranska ekonomija biće još snažnije pogođena. Ali šta je s globalnom ekonomijom? Ključni rizici odnose se na poremećaje u snabdijevanju robom koju ekonomije u regiji šalju ostatku svijeta. Krize poput ove imaju običaj da otkriju ono što možda nije očigledna posljedica. Na primjer, Katar proizvodi oko 40 odsto svjetskih zaliha helijuma, koji se koristi u proizvodnji poluprovodnika. Regija je takođe značajan proizvođač amonijaka i azota, koji su ključni sastojci u mnogim sintetičkim đubrivima.
Oko četvrtine svjetske nafte koja se transportuje morem prolazi kroz Hormuški moreuz, zajedno s približno jednom petinom ukapljenog prirodnog gasa. Svaki poremećaj tranzita kroz ovo usko grlo ima neposredne posljedice za globalna energetska tržišta. Nije iznenađujuće da su cijene nafte i gasa skočile tokom protekle sedmice jer su pošiljke kroz moreuz pale. U ekonomskom smislu, mehanizam putem kojeg takvi šokovi djeluju prilično je jednostavan. Više cijene energije mijenjaju ono što ekonomisti nazivaju trgovinskim uslovima zemlje – cijenu njenog izvoza u odnosu na uvoz. Kada cijene energije rastu, prihod se prenosi iz zemalja uvoznica energije u zemlje izvoznice energije.
Ekonomske posljedice tog transfera zavise od tri faktora: da li je neka zemlja neto uvoznik ili izvoznik energije; koliko će rast cijena biti velik i trajan; te kako vlade, domaćinstva i kompanije reaguju na promjenu dohotka. Očigledni pobjednici su veliki neto izvoznici energije izvan Zaliva čija sposobnost prodaje u inostranstvu nije pogođena. Zemlje poput Norveške, Rusije i Kanade imaće najviše koristi od viših cijena energije.
Na drugom kraju spektra nalaze se ekonomije u kojima uvoz energije čini veliki udio BDP-a. Ova grupa uključuje zemlje poput Južne Koreje, Tajvana, Japana, Indije i Kine, kao i većinu evropskih ekonomija, uključujući Francusku, Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Sjedinjene Američke Države nalaze se negdje u sredini. SAD su se od jednog od najvećih svjetskih uvoznika energije pretvorile u skromnog neto izvoznika. Ukupno gledano, to znači da američka ekonomija u cjelini sada ima blage koristi od viših globalnih cijena energije – iako će dobici biti neravnomjerno raspoređeni.
Obim i trajanje energetskog šoka na kraju će odrediti makroekonomski uticaj. Za ekonomije koje uvoze energiju, glavni kanal prenosa vjerovatno će biti inflacija. Više cijene nafte i gasa povećavaju račun za uvoz s kojim se suočavaju domaćinstva i kompanije, smanjujući realne dohotke i kupovnu moć. Ako se skok cijena pokaže kratkotrajnim, većina razvijenih ekonomija trebalo bi da bude u stanju da apsorbuje šok. Čak i ako cijene nafte ostanu u rasponu od 70 do 80 dolara po barelu, a cijene gasa blizu trenutnih nivoa, inflacija u 2026. u Evropi i Aziji vjerovatno bi bila samo oko 0,5 procentnih poena viša od prognoza prije sukoba. Uticaj na rast realnog BDP-a bio bi mali.
Ozbiljniji scenario bio bi drugačiji. Ako bi cijene nafte porasle prema 100 dolara po barelu i ostale povišene tokom cijele godine – uz uporediv rast cijena prirodnog gasa – inflacija bi mogla biti približno jedan procentni poen viša, a rast BDP-a možda 0,25 do 0,4 procentna poena niži. One centralne banke koje i dalje ublažavaju monetarnu politiku, posebno Banka Engleske, takođe bi postale manje sklone daljem smanjenju kamatnih stopa. Ipak, takav šok bio bi daleko manji od onog koji je uslijedio nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu, kada se Evropa suočila s naglim i dramatičnim poremećajem u snabdijevanju energijom. Trenutni sukob, osim ako dramatično ne eskalira, vjerovatno neće izazvati velike pakete fiskalne pomoći od strane vlada.
Tržišta u razvoju i SAD
U nekoliko ekonomija u razvoju uticaj viših cijena energije ublažen je državnim subvencijama. U takvim slučajevima početni rast troškova snosila bi država, a ne domaćinstva i kompanije. To će ublažiti udar na rast u kratkom roku, ali po cijenu slabijih javnih finansija. Za većinu zemalja u razvoju to će biti izvodljivo: fiskalne pozicije su generalno jače nego prije nekoliko decenija. Ali u zemljama gdje su energetske subvencije i dalje velike, a javne finansije već nestabilne, više cijene energije mogle bi uzdrmati tržišta obveznica. Ekonomije poput Egipta i Tunisa djeluju posebno ranjivo. Nagli rast globalnih cijena energije takođe bi mogao destabilizovati krhku pakistansku ekonomiju.
Jedna konačna posljedica sukoba jeste da će vjerovatno ojačati širi obrazac u svjetskoj ekonomiji: relativnu snagu Sjedinjenih Američkih Država. Nakon što su od velikog neto uvoznika energije postale skromni izvoznik, SAD su sada manje izložene globalnim energetskim šokovima od mnogih svojih rivala. Dok će se američka domaćinstva i dalje suočavati s višim cijenama goriva, proizvođači energije i njihovi investitori imaće koristi.
Malo je vjerovatno da će dosadašnja kretanja cijena energije promijeniti izglede američke ekonomije za ovu godinu. Ali bi mogla zakomplikovati zadatak Federalnih rezervi. Ponovni rast inflacije goriva dao bi kreatorima politike još jedan razlog za oprez prilikom razmatranja smanjenja kamatnih stopa. Zaista, ako cijene energije ostanu ograničene, svjetska ekonomija mogla bi apsorbovati šok s manje poremećaja nego što se mnogi plaše.
(Izvor: Financije.hr)
