To je suštinsko pitanje. Da li smo kao globalna zajednica skrenuli pogrešnim putem i završili u današnjoj, duboko problematičnoj situaciji? Mnogim mladim ljudima to može zvučati kao neobično pitanje, jer je svijet devedesetih za njih daleka prošlost o kojoj iz ličnog iskustva znaju vrlo malo. Ipak, poznati su im pojmovi poput Globalne finansijske krize, liberalnog imperijalizma ili Vašingtonskog konsenzusa.
Iako se ne može tvrditi da je današnji svijet „bolji“, može se prilično uvjereno reći da je svijet devedesetih bio obilježen neuporedivom dozom licemjerja i idejama koje su se u velikoj mjeri pokazale pogrešnim. Osvrnuću se na njih, ali prvo – šta je o licemjerju pisala Hannah Arendt? „Ono što čini uvjerljivim pretpostavku da je licemjerje porok nad porocima jeste to što integritet može postojati pod okriljem svih drugih poroka, osim ovog. Samo zločin i zločinac suočavaju nas s nedoumicom radikalnog zla; ali samo je licemjer istinski truo u srži.“ (O revoluciji)
Arendt je možda pretjerala, jer je određena doza licemjerja nužna da bi društvo uopšte funkcionisalo: premalo ga čini društvo brutalnim i grubim, ali previše – i tu je bila u pravu – dovodi do njegove unutrašnje truleži.
Koje su bile dogme devedesetih?
Finansijalizacija je dobra.
Vjerovalo se da će veća finansijalizacija, kako unutar država tako i globalno, ubrzati rast pojedinaca i zemalja. Smatrana je zamjenom za ekonomsku jednakost: svako ko želi da studira ili ima dobru ideju mogao je lako da se zaduži i obogati. Pojedinci unutar države, ali i siromašne zemlje u globalnim okvirima. Kako je pisao John Rawls u Zakonu naroda, siromašne države mogle su se zaduživati kod „zajednice naroda“ i riješiti svoje probleme. Dubok i razvijen finansijski sektor bio je univerzalni lijek.
Ali, da li je zaista izliječio sve? Nije. Slobodno kretanje kapitala među državama dovelo je do azijske finansijske krize, koja je izazvala oštar pad dohotka u Južnoj Koreji, Maleziji, Filipinima i Indoneziji, a potom se proširila na Rusiju i Latinsku Ameriku. Zatim je 2007–08. nekontrolisana finansijska liberalizacija na Zapadu, u kombinaciji s visokom nejednakošću, izazvala Globalnu finansijsku krizu i recesiju. Oni koji su krizu izazvali bili su spašeni državnim intervencijama; oni koji su izgubili – ostavljeni su bez zaštite. Istina devedesetih pokazala se pogrešnom.
Multietnička društva su dobra.
To je javno potvrđivano, ali su istovremeno političke elite i mediji podržavali raspad multietničkih federacija u Evropi i Africi (poput Etiopije). Kako je moguće da je multietničnost na jednom mjestu bila dobra, a na drugom loša? Odgovor leži u ogoljenom političkom realizmu: razbijmo one koje smatramo protivnicima kako bismo ojačali sebe. Bila je to uljepšana laž. A kada je multietničnost postala izazov na Zapadu, počele su se podizati sve čvršće prepreke slobodnom kretanju radne snage. Evropa, koja je 1989. demonstrativno rušila žičane barijere na granici Mađarske i Austrije, podigla je nove – električne ograde i brze patrolne brodove na Mediteranu – kako bi se zaštitila od onoga što je njena elita ideološki navodno podržavala: multietničnosti. I ta „istina“ devedesetih pokazala se pogrešnom.
Siromašne zemlje mogu lako postati bogate – i treba da postanu.
Tvrdilo se da su bogate zemlje i njihove elite spremne da pomognu siromašnima da izađu iz bijede. Siromaštvo je, navodno, bilo posljedica korupcije i nesposobnosti da se primijeni dostupno tehnološko znanje. Transfer tehnologije i primjena komparativnih prednosti bili su poželjni; samo je korupcija u manje razvijenim zemljama bila prepreka.
Ali kada je Kina iskoristila globalno tehnološko znanje i počela da sustiže i prestiže druge, narativ se promijenio: sada su siromašni „krali“ tehnologiju koja pripada bogatima. Istina devedesetih pokazala se ili pogrešnom – ili nikada nije bila iskreno vjerovana.
Država je problem.
Sve bi, govorilo se, privatni sektor radio bolje. Osim kada je kombinacija države i privatnog sektora promijenila globalnu ravnotežu i omogućila Kini dvocifrene stope rasta. Tada se mantra promijenila: država treba da vodi industrijsku politiku, podiže bezbjednosne barijere i štiti sopstvene interese.
Gotovo sve u šta se vjerovalo devedesetih ili je opovrgnuto, ili je služilo partikularnim interesima. Dominacija licemjerja potiskivala je svako smjelije ili alternativno mišljenje na margine. Sloboda izražavanja u ideološki dominantnom dijelu svijeta nije bila kontrolisana „misaonom policijom“, već čuvarima znanja i pravilima uspjeha. Oni su gušili misao i stvarali drveni jezik koji je iskrivljavao stvarnost. Svi su znali šta treba misliti – ili barem šta treba reći – da bi napredovali.
Devedesete su bile ideološki sterilno razdoblje u kojem su klišei predstavljani kao vrhunac ljudske misli. Današnji svijet možda nije bolji – ali je svakako intelektualno slobodniji.
Branko Milanović
Global Inequality and More 3.0
