Prošla su vremena kada smo sate provodili tražeći odgovor na neko pitanje, morali da izađemo iz kuće da bismo upoznali nekoga novog ili čak ustajali da promijenimo temperaturu u stanu.
Ali tehnološki omogućena udobnost dolazi sa cijenom, kaže psihijatrica sa Stanforda Ana Lembke. Danas većina ljudi još više nego ranije ne voli aktivnosti koje zahtijevaju trud. Trening ili učenje nove vještine od nule često djeluju više kao obaveza nego kao nešto u čemu treba uživati. Ipak, moguće je istrenirati mozak da radi – i zavoli – ovakve izazove, rekla je Lembke u ponedjeljak u podcastu „Diary Of A CEO“.
Njen savjet: napravite detaljan i svjestan plan kako ćete se uhvatiti u koštac s nekom aktivnošću – prije nego što je zaista započnete.
„Ako čekamo taj trenutak da odlučimo hoćemo li ili nećemo da uradimo nešto teško, gotovo uvijek biramo da to ne uradimo“, rekla je Lembke, autorka bestselera New York Timesa „Dopamine Nation: Finding Balance in the Age of Indulgence“. „Ali ako unaprijed napravimo plan, recimo dan ranije: ‘Sjuta ću ustati u to i to vrijeme, spremiću stvari i otići u teretanu’, mnogo je veća vjerovatnoća da ćemo se zaista posvetiti toj aktivnosti.“
Vjerovatno to već radite u drugim aspektima života, poput planiranja večere unaprijed ili biranja odjeće za posao veče prije, kako ne biste kasnili. Priprema nam pomaže da „pritisnemo kočnicu kratkoročnim željama i projektujemo se u budućnost kako bismo ostvarili dugoročne ciljeve“, kaže Lembke.
Imati „partnera za odgovornost“ takođe može pomoći: ljudi obično postižu više kada imaju partnera ili grupu ljudi koji idu istim putem. Kod parova, ako jedan partner napravi zdraviju promjenu, drugi često slijedi taj primjer, pokazala je studija istraživača sa University College Londona iz 2015. godine.
Povezivanje druženja ili prijateljstva sa svojim ciljevima – na primjer odlazak na grupni trening ili u učioničku grupu – „čini mnogo lakšim da radimo ove teške stvari“, kaže Lembke.
Finansijski psiholog Čarls Čafin, suosnivač Instituta za finansijsku psihologiju i profesor na Državnom univerzitetu Ajove, slaže se s ovim pristupom.
„‘Suvi januar’ je sjajan primjer“, kaže Čafin. „Ako odlučite da ne pijete alkohol u januaru zajedno sa ljudima s kojima inače izlazite, vaše šanse za uspjeh znatno rastu, jer kroz to prolazite zajedno. Kontrolišete jedni druge. Ohrabrujete jedni druge. Sve su to jako, jako dobre stvari.“
„Cilj umjerenosti“
Put do ostvarenja teškog cilja – kakav god on bio za vas – vjerovatno u početku neće biti prijatan, napominje Lembke. Ona koristi metaforu vage, sa zadovoljstvom na jednoj strani i bolom na drugoj. Na primjer, ako ustanete rano i posvetite dva sata neprekidnom učenju, namjerno dodajete težinu na stranu „bola“.
Kratka pauza na društvenim mrežama dodala bi malo težine strani „zadovoljstva“, ali ako se držite cilja i gurate kroz nelagodu, dobićete dugotrajniji porast dopamina, kaže ona.
Ako tokom puta ka cilju posustanete, nemojte biti prestrogi prema sebi, dodaje Lembke. Na početku godine ljudi često postavljaju konkretne, ali nedostižne ciljeve, a zatim osjećaju veliku sramotu kada ih se ne drže striktno.
Možda, na primjer, nijeste u potpunosti izbacili šećer kako ste planirali, ali ste bar jeli više cjelovite hrane i pili više vode. Napredak je i dalje napredak, čak i ako nije savršen.
„Za neke je bolji pristup neka vrsta samosaosjećanja i cilj umjerenosti“, zaključuje Lembke.
