Vorner Bros, uključujući njegove televizijske i filmske studije, svakako će se prikloniti nekom od konkurenata. Na početku decembra bilo je skoro izvjesno da će ih preuzeti Netfliks, ali ishod više nije sasvim siguran. U trku je ušao i Paramaunt. Ukrupnjavanje je svakako na vidiku.
Možda finansijski neće biti najveće preuzimanje, ali nema mnogo domova, pa ni u Srbiji, koji ga neće primijetiti i osjetiti.
Procjene o veličini tržišta akvizicija pokazuju da je ono u 2025. bilo za 41 odsto veće nego godinu prije. Prema ION Analitiksu, vrijednost globalnih spajanja je skočila na 4,81 bilion dolara. To je drugi najveći iznos poslije 2021.
„Sklopljeno je rekordnih 70 megaposlova, svaki vrijedan više od 10 milijardi američkih dolara. Doprinijeli su sa 1,53 biliona dolara, dok je dodatnih 367 transakcija u rasponu od dvije do 10 milijardi američkih dolara dodalo još 1,46 biliona dolara“, stoji u njihovom izvještaju.
Velike ribe jedu male
Poslije decenija borbe za deregulaciju, veću konkurenciju, razbijanje monopola, u našem slučaju prije svega državnih, gledamo li sada film unazad? Priželjkujući veći izbor, ljutu trku konkurenata oko našeg povjerenja, a time i našeg novca, postali smo svjedoci epskih akvizicija, koje u nekim slučajevima obesmišljavaju naše dileme za čiji se proizvod opredijeliti.
U takvoj situaciji mogli bi biti vozači vjerni određenim proizvođačima pošto su se odlučili na ukrupnjavanje. A jedno od većih bilo je spajanje Fijat-Krajsler-PSA (Stelantis). Ili da se ostvarilo najavljeno okupljanje Nisana i Honde.
Zato smo Branimira Jovanovića, eksperta za Zapadni Balkan u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije, pitali da li je ukrupnjavanje od početka bilo neminovno.
„Ja bih rekao da jeste. Sa teorijske strane, tržišta često streme ka oligopolizaciji, ili čak i monopolizaciji. Što zbog efikasnosti, ekonomije obima i slično, što zbog toga što velike ribe jedu male. Sa empirijske strane, većina velikih tržišta je svakako oligopolska ili monopolska. Pogledajte najveće firme na svijetu, sve su ili monopoli ili oligopoli“, kaže Jovanović.
Tako, podsjeća, Envidija praktično drži monopol na tržištu grafičkih čipova, Gugl među pretraživačima, Majkrosoft po pitanju operativnih sistema, Meta u društvenim mrežama, Amazon u onlajn trgovini.
„Isto je i kada pogledamo pojedina tržišta. Tržište mobilnih telefona je oligopol u kojem dominiraju Epl i Samsung. Nacionalna tržišta mobilne telefonije su po pravilu oligopolska, sa dva ili tri glavna provajdera. Čak i automobilski i bankarski sektori imaju ograničen broj velikih igrača. I vještačka inteligencija je oligopol, gdje nekoliko kompanija dominira na globalnom nivou“, dodaje Jovanović.
Istinska konkurencija samo na zelenoj pijaci
Slikovito objašnjava da se model savršene konkurencije, gdje postoji veliki broj malih firmi koje nemaju tržišnu moć i međusobno konkurišu, u praksi – vrlo rijetko sreće. Možda jedino na zelenoj pijaci.
Na ovakvu situaciju utiče i državna regulativa.
„Tržišta su oduvijek imala tendenciju ka monopolizaciji“, kaže Jovanović. „Najpoznatiji primjer u istoriji je Rokfeler i njegova kompanija Standard Oil. Ona je prije 100-ak godina bila najveća firma na svijetu i praktično monopol na naftnom tržištu Amerike, a Rokfeler možda i najbogatiji čovjek u istoriji. Po nekim mjerilima čak bogatiji i od Ilona Maska danas. Zbog prevelike tržišne moći i narušavanja konkurencije, američke vlasti su tada razbile Standard Oil na više od 30 kompanija.“
Sličnih primjera bilo je i kasnije, ali su, ističe, u posljednjih pedesetak godina postali mnogo rjeđi. Posljednji veliki slučaj te vrste bio je 1970-ih, kada je podijeljen AT&T.
„Šta se promijenilo? Prije svega odnos antimonopolskih institucija, naročito u Americi, prema monopolima i velikim kompanijama. To se može povezati i sa velikom promjenom u ekonomskoj ideologiji i pojavom neoliberalizma, koja je generalno vodila ka manjoj ulozi države u privredi – privatizacijama, nižim porezima i sličnim stvarima“, pojašnjava Jovanović.
Ukrupnjavanje i slični procesi bi, uz veću državnu kontrolu, bili nešto sporiji. Možda i manjih razmjera. Trenutna geopolitička situacija je takva da je teško zamisliti da bi države i pokušale da pravac preokrenu.
„Svakako da bi veća državna kontrola uticala na sve ovo, ali je teško zamisliti tako nešto, bar ne u Americi. Sa Trampom su tendencije da se uloga države i dalje smanjuje, a ne da se povećava. Evropska unija ima nešto drugačiji pristup. I dalje pokušava da reguliše i ograniči tržišnu moć velikih firmi. Ali ona može da djeluje samo na svojoj teritoriji, dok se najveće i najmoćnije kompanije uglavnom nalaze u Americi“, podsjeća Jovanović.
Kad ukrupnjavanje kroji politika
I ukrupnjavanje, pa i najavljeno sa početka teksta, ne zavisi uvijek samo od biznisa.
„Ono što je zanimljivo u Americi po ovom pitanju jeste da ovo više nije samo biznis, već i politika“, kaže Jovanović. „Biznis grupacije koje su bliske različitim političkim opcijama bore se između sebe. I ova aktuelna saga oko Netfliksa i Paramaunta u vezi sa Vorner Brosom ima veliku političku pozadinu. Netfliks se vezuje za liberalniji, demokratski milje, dok je Paramaunt blizak republikanskim krugovima i Trampu. Biće zanimljivo vidjeti šta će se na kraju desiti, koja će strana prevagnuti. I da li će Tramp pokušati da utiče na sve to, i na koji način. Jer, ako se Tramp umiješa, to bi predstavljalo veliku promjenu u odnosu na sve što smo imali dosad. Umjesto da institucije štite javni interes i konkurenciju, štitile bi interes krupnog kapitala koji im je politički blizak.“
Kako će izgledati sjutra?
I konačno, kako bi sve ovo moglo da izgleda sjutra? Branimir Jovanović vjeruje da će postojati i male firme, ali da će konglomerati dominirati u svim važnim segmentima. Oni već dominiraju, ali će ubuduće postajati sve dominantniji.
„Zanimljiva nova tendencija je to što jedan dominantan igrač u nekoj oblasti počinje da ulazi na tržišta koja nijesu tradicionalno povezana sa njegovim izvornim poslom. Ilon Mask je ušao u Tviter, koji nema nikakve veze sa njegovim osnovnim biznisom u automobilima ili raketama. Džef Bezos u novine, Leri Elison u medijski biznis, a sada pokušava i sa strimingom. Čak i vještačka inteligencija, kao nova oblast, veoma brzo je postala teren koji su osvojile najveće firme i najbogatiji ljudi na svijetu. Zato mislim da je budućnost takva da ćemo imati sve moćnije tajkune – super tajkune – koji neće biti ograničeni na jedan biznis ili jedno tržište, već će kontrolisati više njih“, objašnjava Jovanović.
Obje sile bi trebalo da smanjuju cijene
Rijetko ko ima dilemu da spajanja i ukrupnjavanje nemaju dobre strane. Povećana koncentracija može da dovede do veće efikasnosti i boljeg kvaliteta proizvoda.
„Tu zapravo djeluju dva faktora koja vuku u suprotnim smjerovima. Prvi je da veća koncentracija može da poveća efikasnost, unaprijedi kvalitet i možda čak smanji cijene, kroz ekonomiju obima, bolju organizaciju, veća ulaganja u tehnologiju i slično. Drugi je da veća konkurencija tjera firme da unapređuju kvalitet i obaraju cijene, jer u suprotnom gube tržište. Koji faktor preovlađuje – u teoriji to zavisi od tržišnih uslova, prirode industrije, tehnologije, ponašanja samih firmi. U praksi je takođe teško utvrditi, jer nikada ne znate kako bi tržište izgledalo da nije došlo do ukrupnjavanja“, iskren je Jovanović.
Nijesu, međutim, svi podjednako kritični, odnosno skeptični po ovom pitanju. Partner u ESFA, konsultantskoj kući koja se bavi spajanjima i akvizicijama kompanija, Dragan Bosiljkić, uvjeren je da će se uvijek nanovo stvarati novi, mali igrači, koji će vremenom postajati veći.
„Pitanje je pomalo filozofsko. Kompanije se integrišu i vertikalno i horizontalno. Tako se stvara nova energija. I uvijek je tako bilo. Konsolidacija je uvijek prisutna. Pokušavaju da rastu i napreduju. Ima i neuspješnih primjera. I ne mislim da nas to vodi u društvo bez izbora. Uvijek će se rađati novi. Sada se mnogi klade na garažne trendove. Luj Viton pokušava da konsoliduje sve. Možda se on oprobava u pogrešnoj opkladi. Neko će imati sreće, neko neće. Konsolidacija je veliki pokretač. To je kao život – dinamična je“, uvjeren je Bosiljkić.
Najveće akvizicije ove godine
Godina za nama bila je veoma dinamična. Neki poznati su preuzeli druge još poznatije. Evo samo nekoliko zvučnih akvizicija.
Privatna investiciona kompanija 3G Capital preuzela je Skečers, a transakcija je bila vrijedna 9,42 milijarde američkih dolara. Dogovor dolazi u trenutku kada se Skečers suočava sa izazovima visokih američkih carina. Inače, vjeruje se da je Skečers treći najveći brend obuće na svijetu.
Luksuzna modna kuća Prada postigla je dogovor o akviziciji brenda Versaće za 1,38 milijardi dolara. Ovim preuzimanjem Versaće se vraća u italijansko vlasništvo.
Kompanija Tata Motors kupila je italijansku Iveko grupu za 4,39 milijardi dolara. Iveko je proizvođač komercijalnih vozila, autobusa i pogonskih sistema.
Holandska pivara Hajneken kupuje poslove pića i maloprodaje kompanije Florida Ice and Farm Company (FIFCO) iz Kostarike za 3,2 milijarde dolara u gotovini, čime će povećati svoje prisustvo širom Centralne Amerike.
„Hajneken će ovim sporazumom steći vlasništvo nad stogodišnjim brendom piva Imperial iz Kostarike, kao i nad poslovanjem sa bezalkoholnim pićima sa sopstvenim brendovima i licencom za flaširanje Pepsija“, pisao je Rojters.
Kada je riječ o spajanju sa početka naše priče, akcionari Vorner Brosa imaju rok do 21. januara da prihvate ili odbiju ponudu za preuzimanje. Upravni odbor je nešto ranije preporučio da prednost daju ponudi kompanije Netfliks, a kao ključni argument navodi se sigurnost finansiranja.
(Izvor: Forbes)
