Da li je moguće opljačkati vjetar? To se upravo događa među vjetroelektranama koje su postavljene previše blizu i zato lopatice rotora usporavaju protok vazduha koji ih pokreće, odnosno vjetroturbine kradu vjetar jedna od druge. Usljed toga, smanjuje se i količina proizvedene energije, a situacija je najkritičnija na Sjevernom moru. Naučnici su upozoravali na ovaj problem prije više od decenije, a sada tvrde da će doći do pravnih i političkih sukoba oko pljačke vjetra ako susjedne države ne počnu međusobno da sarađuju. U ovako podijeljenom svijetu, to je lakše reći nego učiniti.
Prema podacima holandskog istraživačkog programa NWA za ekologiju, trenutno u priobalju Sjevernog mora postoji više od 460 vjetroturbina. Holandski naučnici procjenjuju da će do 2030. na ovom prostoru biti 1.700 vjetroelektrana i čak 9.000 ovih postrojenja do 2050. godine. Tako ambiciozni planovi ne bi bili sporni kada bi vjetar bio neograničen resurs za proizvodnju energije, ali nažalost nije.
Njemački fizičar Aksel Klajdon sa Instituta Maks Plank i još neki naučnici ukazali su na tu činjenicu prije više od deset godina, upozorivši da prevelika gužva u rasporedu vjetroturbina može dovesti do fenomena koji se kolokvijalno naziva „krađa vjetra“. Lopovi su same vjetroelektrane, koje kada su postavljene previše blizu kradu vjetar jedna od druge. Lopatice rotora usporavaju protok vazduha koji ih pokreće, ali se taj efekat ne proteže samo do sljedeće turbine, već i do 100 kilometara unaokolo.
Vjetar nastaje Sunčevim zagrijavanjem Zemljine površine koje nije ravnomjerno, što stvara razlike u atmosferskom pritisku. Promjene u vremenskim obrascima znače da brzina vjetra i proizvodnja energije mogu značajno da variraju i teško ih je precizno predvidjeti. Vjetar jeste obnovljivi izvor, ali energija vjetra se generiše samo kada vjetar duva brzinom u određenom rasponu. Ako je morska obala prenapučena turbinama, tada vjetrovi blizu Zemljine površine slabe, a turbine proizvode manje električne energije.
Drugi problem je to što turbine postaju veoma velike. „Turbine su sve više, a njihove lopatice sve veće kako bi iskoristile više energije iz vjetra. Najnovije turbine imaju lopatice koje mogu da se protežu više od 100 metara, što je dužina fudbalskog terena. Među najvećim priobalnim turbinama, jedna može da napaja oko 18.000 do 20.000 prosječnih evropskih domaćinstava. Ali, ovo povećanje veličine moglo bi da pogorša efekat usporavanja, jer što je veći prečnik rotora to je sporiji protok vazduha“, objašnjava Pablo Ouro, istraživač na Univerzitetu u Mančesteru.
Njemačke vjetroelektrane gube energiju
Naučnici upozoravaju da ako se ništa ne promijeni, prinos električne energije po jedinici površine će nastaviti da opada. Neke vjetroelektrane u Njemačkoj već osjećaju posljedice usporavanja vjetra. To se posebno odnosi na one u čijoj blizini su naknadno izgrađene dodatne turbine. U zavisnosti od lokacije, prinos je i do 15 odsto manji od planiranog, a u budućnosti bi mogao opasti još više.
Ako se proširenje u Sjevernom moru bude odvijalo prema trenutnim projekcijama, prinos po vjetroelektrani biće smanjen i do 30 procenata u poređenju sa prvobitnim očekivanjima, navodi se u studiji Instituta Maks Plank. Istraživači Instituta Fraunhofer objavili su nedavno izvještaj koji sadrži iste prognoze.
Prethodna savezna vlada u Njemačkoj je zakonom predvidjela povećanje instaliranih kapaciteta sa sadašnjih nešto manje od 10 GW na 70 GW do 2045. godine u Sjevernom i Baltičkom moru. Problem za Njemačku je to što je njen prostor na tom području manji nego, na primjer, udio Danske, Velike Britanije ili Holandije, ukazuje Feliks Fligner sa Tehničkog univerziteta u Drezdenu.
Njemački naučnik kaže da postoje dva pristupa u rješavanju ovog problema, od kojih je jedan tehnički. Na primjer, pojedinačne vjetroturbine bi mogle drugačije da se projektuju. Vjetroturbine različitih visina bi generisale više energije nego kada bi se sve turbine u vjetroelektrani okretale na istom nivou.
Ali, to ne može spriječiti krađu vjetra ako vjetroelektrane nastave da se grade preblizu jedna drugoj. Zato je potrebno da se njihova izgradnja planira ravnomjernije, odnosno da države i investitori više sarađuju prilikom projektovanja vjetroparkova, jer bi tako vjetroturbine ostvarivale veći prinos. To znači, precizira Fligner, da je drugi pristup koji suštinski rješava problem – politički.
Trka do vode vodi u sukob
Isti stav zastupa Eirik Finseras, koji je radio istraživanje na Univerzitetu u Bergenu o tome kako bi planirane vjetroelektrane u Norveškoj mogle negativno uticati na vjetroturbine u Danskoj. Norveški naučnik upozorava da ukoliko se nastavi sa ovakvom politikom da svaka država planira gradnju vjetroparkova vodeći računa samo o sopstvenom interesu, to bi moglo dovesti do pravnih i političkih sukoba i otežati ulaganja u energiju vjetra.
„Troškovi izgradnje vjetroelektrana na moru su ogromni, zbog same veličine vjetroparkova kao i složenih pratećih radova, uključujući raspoređivanje plovila za posebne namjene. Da bi opravdali svoju investiciju i ostvarili zaradu, veoma je važno da ulagači budu u stanju da projektuju vjetroelektranu koja će proizvoditi planiranu količinu električne energije tokom 25 ili 30 godina, što je tipičan životni vijek za vjetroturbine. Čak i relativno malo, neočekivano smanjenje te proizvodnje može da poremeti proračun investitora i da učini vjetroelektranu finansijski neodrživom“, ističe Finseras.
Ako operateri ili države pokušaju da izbjegnu krađu vjetra među vjetroturbinama tako što će obezbijediti najbolja mjesta za sebe, to može ozbiljno ugroziti morsku sredinu. Trka do vode neminovno će proizvesti i prekogranične probleme. „Trenutno se u Velikoj Britaniji vode sporovi između vlasnika vjetroelektrana zbog krađe vjetra, ali bi uskoro to moglo da se dogodi u odnosima između britanskih, holandskih, belgijskih, francuskih i drugih investitora. Dakle, što prije predvidimo ovakve probleme i počnemo da tražimo rješenja za njih, to će biti bolje i za države i za industriju“, uvjeren je norveški naučnik.
Finseras preporučuje da evropske zemlje riješe problem krađe vjetra međusobnim dogovorima prilikom planiranja vjetroparkova, kao i uvođenjem jasnih propisa kako upravljati vjetrom kao zajedničkim resursom. Po njegovom mišljenju, vjetar bi mogao da se tretira kao i drugi zajednički morski resursi za koje postoji regulacija, kao što su nalazišta nafte koja prelaze državne granice ili upravljanje ribljim fondom.
Lakše reći nego učiniti
Karina Virc, profesorka ekonomije i istraživač u berlinskoj Fondaciji za energiju vjetra na moru, slaže se da je saradnja među državama u proizvodnji energije iz vjetra jedino smisleno rješenje, ali napominje da je to lakše reći nego učiniti.
„Recimo, Danska ima znatno više morskog područja nego što joj je potrebno za sopstvenu potrošnju električne energije, dok je situacija u Njemačkoj obrnuta. Ali, povezivanje novih vjetroelektrana kod danske obale sa njemačkom elektroenergetskom mrežom postavlja niz političkih, tehničkih i zakonskih pitanja. Na primjer, kako bi trebalo podijeliti troškove i prihode između Danske i Njemačke kada se vjetroelektrana nalazi u danskim vodama, ali električna energija teče isključivo u Njemačku i tamo se nadoknađuje prema lokalnom zakonodavstvu“, ukazuje Virc.
Jedno od tehničkih rješenja koje bi moglo pomoći u povezivanju novih vjetroelektrana u različitim državama je dvostruka upotreba podmorskih kablova. S jedne strane, oni povezuju elektroenergetske mreže dvije zemlje, a sa druge, mogu se koristiti za povezivanje priobalnih vjetroelektrana.
Takav model, nazvan „Kombinovano mrežno rješenje“, već je sproveden u Baltičkom moru između njemačkog operatera mreže 50Hertz i danske kompanije Energinet. On povezuje tri priobalne vjetroelektrane, dvije na njemačkoj i jednu na danskoj strani. Ovo rješenje omogućava da se vjetroelektrane rasporede šire nego ranije, čime se značajno povećava prinos električne energije sa istim brojem turbina.
Izvor: Bif.rs
