Kada sam, krajem 1978. godine, bio učenik treće godine srednje škole u predgrađu Los Anđelesa, prilično neuobičajeno za mene, odlučio sam da preuzmem veliki rizik. Profesor predmeta Američka vlada, gospodin Knapp, dao nam je zadatak da napišemo ozbiljan rad o ekonomskoj politici vlade. Umjesto toga, odlučio sam da predam rad sa satiričnom temom, u kojem sam procjenjivao koliko bi koštalo postati Djed Mraz. Ne samo da nisam slijedio uputstva, već nijesam imao ni predstavu kako će gospodin Knapp reagovati na moj smisao za humor.

Dok budete čitali transkript mog rada u nastavku, imajte na umu da sam ga napisao nekoliko godina prije nego što sam naučio bilo šta o libertarijanizmu ili o austrijskoj ekonomiji. Ipak, bio sam pod uticajem libertarijanskog zeitgeista koji je u to vrijeme preovladavao u Kaliforniji. Dok je inflacija izmičala kontroli, a tradicionalne etatističke figure autoriteta u obje velike partije mlako promovisale još više uobičajenih intervencija i povećanja poreza, Kalifornijci su tada već imali dosta. U novembru 1978. pobunili su se protiv poreza na imovinu (predvođeni legendarnim anti-poreznim provokatorom Howardom Jarvisom, usvajanjem biračke inicijative Proposition 13 kojom je izmijenjen državni ustav) i čak dali libertarijanskom kandidatu za guvernera 5,5 odsto glasova. Čitajući ovaj moj rad, siguran sam da ćete se složiti da je u njemu bio prisutan jasan proto-austro-libertarijanski uticaj.

Imajte takođe na umu da je kupovna moć dolara 1978. godine bila najmanje deset puta veća nego danas, a, naravno, i broj stanovnika Sjedinjenih Američkih Država znatno se povećao, pa vam moje procjene troškova mogu djelovati apsurdno niske. Međutim, u to vrijeme nijesu bile niske. Takođe, treba imati na umu da tada nije postojao ni internet ni pametni telefoni koji narušavaju privatnost, a lični računari su tek bili uvedeni na tržište (zapravo, moje ljetnje obaveze na honorarnom maloprodajnom poslu u Radio Shacku uključivale su prodaju primitivnog računara TRS-80), pa ćete morati da oprostite tehnološku zaostalost mog troškovnog proračuna u informatičkoj kategoriji – taj dio Djedovog posla danas bi se vjerovatno mogao obavljati znatno jeftinije.

Ekonomija Djeda Mraza

Koliko ste puta čuli da Djed Mraz ne postoji? Ako provjerite istorijske knjige, postojao je stvarni Sveti Nikola koji je darivao djecu, i on je dobio titulu Djeda Mraza. Pretpostavimo da bi neko danas želio da preuzme tu titulu. Koliko bi to koštalo? (Ograničiću ovog Djeda Mraza na Sjedinjene Američke Države.)

Da bih ispitao ovo duboko pitanje, razložiću analizu troškova na tri glavne kategorije koje se od Djeda Mraza očekuju da ispuni.

1. Proizvodnja 220 miliona poklona. Oni moraju biti ručno izrađeni od strane vilenjaka, u fabrici na Sjevernom polu.

2. Distribucija 220 miliona poklona. Lokalna distribucija odvija se tokom oko pet sati na Badnje veče, pomoću pomoćnih Djedova Mrazova sa 12 zaprega sa irvasima.

3. Nadzor nad 220 miliona ljudi, kako bi se utvrdilo koliko su dobri.

Za prvu kategoriju, pretpostaviću da je vilenjak posebna potkultura ljudskih bića.

Vilenjak bi trebalo da može da napravi jedan ručno izrađeni poklon dnevno. Pošto su radni uslovi na polu veoma teški, od Djeda Mraza bi se očekivalo da obezbijedi smještaj i ishranu, kao i platu od 200 dolara dnevno. Za 220 miliona poklona bilo bi potrebno 220 miliona vilenjačkih radnih dana, po cijeni od 200 dolara po vilenjaku-danu, što daje ukupan trošak od 44 milijarde dolara. Uz pretpostavku kontinuiranog korišćenja kapaciteta, bio bi potreban grad za smještaj 600.000 vilenjaka. Na Sjevernom polu to bi bilo veoma skupo, recimo 1.000 dolara po vilenjaku dnevno. To bi dovelo trošak objekata na 219 milijardi dolara godišnje. Ako pretpostavimo da materijal za svaki poklon košta u prosjeku 30 dolara, uključujući transport do pola, onda bi trošak materijala bio približno 7 milijardi dolara. Na kraju, tu su i troškovi samih fabrika, koji bi, s obzirom na prolaznu prirodu arktičke ledene kape, mogli iznositi oko 60 milijardi dolara godišnje.

Vidimo da je arktička proizvodnja izuzetno skupa; procjenjujem da međuzbir za ovu kategoriju iznosi 330 milijardi dolara godišnje.

Druga kategorija je distribucija.

Ona se dalje može podijeliti na primarnu distribuciju (od Sjevernog pola do lokalnih distributivnih centara) i lokalnu distribuciju na Badnje veče (od lokalnih centara saonicama do dnevnih boravaka porodica).

Za primarnu distribuciju bilo bi potrebno vazdušno prebacivanje robe sa Sjevernog pola do kanadske željezničke mreže. To bi vjerovatno koštalo oko 10 milijardi dolara. Dalja distribucija i skladištenje takođe bi koštali oko 10 milijardi dolara.

Za Badnje veče, uz pretpostavku da bi posada saonica od tri čovjeka mogla da opsluži 20 domaćinstava, bila bi potrebna flota od tri miliona saonica, 36 miliona irvasa i 90 miliona radnih sati. Uz pretpostavku od 500 dolara godišnje za održavanje, floti saonica bi bilo potrebno 1,5 milijardi dolara, plus dodatnih 0,5 milijardi za skladištenje. Svaki irvas bi vjerovatno koštao 1.000 dolara godišnje, što daje ukupno 36 milijardi dolara. Devedeset miliona radnih sati, po 10 dolara po satu, koštalo bi oko 1 milijardu dolara. Dodatna 1 milijarda dolara bila bi potrebna za pokrivanje troškova pravnih sporova u koje bi bili uključeni zaposleni uhvaćeni u neovlašćenom ulasku prilikom isporuke poklona.

Međuzbir za ovu kategoriju iznosi oko 60 milijardi dolara.

Treća kategorija Djedovih aktivnosti odnosi se na provjeru ljudi kako bi se utvrdilo ko je dobar, a ko nije, da bi se odlučilo ko zaslužuje najbolje poklone.

Najbolji metod bio bi zapošljavanje detektiva koji bi nadzirali opremu za prisluškivanje u domovima, na radnim mjestima i u školama. Jedan Djedov detektiv vjerovatno bi mogao da prati 20 ljudi i da o njima piše detaljne izvještaje. Za Sjedinjene Američke Države to bi zahtijevalo 11 miliona detektiva, kao i komunikacionu mrežu, skladištenje i obradu informacija na Sjevernom polu, te opremu za detektive. Pošto bi detektiv sa punim radnim vremenom vjerovatno koštao 20.000 dolara godišnje, ukupni trošak rada iznosio bi oko 220 milijardi dolara godišnje. Procjena, skladištenje informacija i komunikacije mogle bi koštati 30 milijardi dolara za 220 miliona izvještaja. Troškovi nove opreme (kao što su „bubice“, mini-mikrofoni, predajnici, magnetofoni i slično) mogli bi iznositi oko 2 milijarde dolara godišnje.

Međuzbir za ovu kategoriju mogao bi biti oko 252 milijarde dolara godišnje.

Sabiranjem tri međuzbira dolazimo do ukupnog iznosa od 642 milijarde dolara godišnje za to da neko bude Djed Mraz.

To je čak više nego što troši savezna vlada, što pokazuje koliko je nepraktično postati Djed Mraz.

Ipak, moglo bi postojati i nešto potencijalnih prihoda za Djeda Mraza.

Ogromne sume novca mogle bi se iznuditi od ljudi na osnovu loših informacija koje Djedovi detektivi prikupe.

Djed Mraz bi takođe mogao da prijavi svojih 600.000 vilenjaka kao izdržavana lica u poreskim prijavama. Njegovi detektivi mogli bi da se prijave kao nezaposleni i tako primaju socijalnu pomoć i naknade za nezaposlene od vlade. Djed Mraz bi mogao da se inkorporira i naplaćuje tantijeme za korišćenje svog lika od strane korporacija.

Najbolje od svega, Djedovi besplatni pokloni mogli bi da gurnu korporacije u bankrot, a on bi mogao da preuzme svu ekonomsku aktivnost u Sjedinjenim Američkim Državama, sa svim njenim potencijalom za profit.

Zatim bi Djed Mraz mogao da krene u preuzimanje ekonomija mnogih izuzetno bogatih država, poput Saudijske Arabije i Irana, i tako sebi obezbijedi dovoljno novca za vođenje svojih operacija.

(Tekst je preuzet sa Zero Hedge)