• Usvajanje njemačke marke kao zakonskog sredstva plaćanja u Crnoj Gori 2. novembra 1999. bio je, prema riječima Stiva Henkea „prvi korak ka odvajanju“ – ekonomski čin koji je obilježio početak crnogorskog puta ka nezavisnosti.
• U intervjuu za američku studiju iz primijenjene ekonomije, Henke govori o zakulisnim pregovorima, američkoj podršci Đukanoviću i pritiscima režima Slobodana Miloševića, uključujući i nevjerovatne optužbe  da je sam Henke šef „tima za likvidacije“

U seriji tekstova „Studije iz primenjene ekonomije“ autora Mičela Lista i Kurta Šulera sa Kejlebom Hofmanom, objavljen je intervju sa Stivom Henkeom (Steve Hanke), profesorom primenjene ekonomije na Univerzitetu Džons Hopkins, u kojem govori o svom iskustvu u ekonomiji, savjetovanju vlada i specifičnim monetarnim reformama u regionu.

Henke podsjeća da je početak njegovog savjetovanja vlada bio upravo jugoslovenski angažman, ali da je sudbonosna monetarna reforma sprovedena u Crnoj Gori:

„Dana 2. novembra 1999, Đukanović, tada predsjednik Crne Gore, gdje sam ja bio državni savjetnik sa rangom u kabinetu i glavni savjetnik Đukanovića, napravio je odlučujući potez koji je postavio Crnu Goru na put ka nezavisnosti: dao je njemačkoj marki pravni status.“

Henke naglašava: „To je praktično bio prvi korak ka odvajanju.“

O pritiscima Miloševića i pokušajima diskreditacije kaže:
„Iako se Milošević suzdržao da direktno angažuje jugoslovensku vojsku, kako je bilo izvještavano, ozbiljno je razmatrao tu opciju. Njegovi ljudi su se ipak bavili raznim podlim radnjama. Na primjer, ja sam postao označena meta. Goran Matić, tadašnji jugoslovenski ministar informisanja, proizvodio je niz neobičnih priča koje su se plasirale preko Tanjuga, jugoslovenske državne novinske agencije. Među optužbama, tvrdilo se da sam vođa krijumčarske grupe koja je destabilizovala srpsku ekonomiju preplavljujući je falsifikovanim dinarima. Najnevjerovatnija optužba bila je da sam francuski tajni agent koji kontroliše petočlani tim za likvidaciju pod šifrovanim imenom ‘Pauk’, sa zadatkom da ubiju Miloševića.“

O ozbiljnosti prijetnji objašnjava:
„Pored ove apsurdne komedije, bilo je i ozbiljnih prijetnji. Znao sam za to jer, iako nijesmo upoznati sa svim detaljima prijetnji, kancelarija Đukanovića uvijek je obezbjeđivala odgovarajuću zaštitu meni i mojoj supruzi kada smo putovali u Podgoricu, glavni grad Crne Gore — putovanje koje često uključuje let od Zagreba preko Dubrovnika u Hrvatskoj, a zatim dugo putovanje kroz planine.“

Hanke ističe značaj reforme:
„U svakom slučaju, usvajanje njemačke marke bilo je prvi korak Crne Gore ka odvajanju — korak koji su na kraju podržale SAD i njihovi saveznici.“

O podršci SAD dodaje:
„Dana 4. novembra 1999, uz pomoć senatora Stiva Simmsa i Trenta Lota, organizovao sam sastanak u Kapitolu SAD na kome smo Đukanović i ja iznijeli argumente za reformu valute Crne Gore. Članovi Kongresa prisutni na sastanku, uključujući Ričarda Lugara, srdačno su prihvatili naše stavove. Kao rezultat toga, Vašington je odlučio da podrži reformu valute u Crnoj Gori.“

Takođe napominje:
„Čak i poslije 20 godina, situacija ostaje u mnogim aspektima ista. Naime, nezavisna Crna Gora i dalje je u centru geopolitičkih sukoba, kao što je bila vekovima. Posmatrajući današnju dinamiku i osvrćući se na reformu valute te zemlje, mogu sa sigurnošću reći da je taj događaj bio od presudnog značaja.“

Jugoslavija – početak jedne turbulentne priče

Hanke podseća: „Jugoslavija je bila prva zemlja u kojoj sam savjetovao vladu. To je bila veoma dinamična situacija u Istočnoj Evropi početkom 1990-ih.“

O svom susretu sa zamjenikom premijera Jugoslavije Živkom Preglom priča:
„Na večeri u Beču, nakon našeg sastanka, Pregl me je zamolio da budem njegov savjetnik, ali sam mu jasno rekao da je to rizično jer sam ekonomista slobodnog tržišta, a on visoki zvaničnik Komunističke partije. Rekao je: ‘Pa, upravo zato te želim. Želim nekoga ko stvarno zna šta radi i želi da se zalaže za promjene u slobodnom tržišnom pravcu.’“

Hanke je savjetovao Pregla da napusti Komunističku partiju kao što je to učinio Boris Jeljcin, što je Pregl i učinio na sljedećem saboru Saveza komunista – što je dovelo do njegovog raspada. „Počeo sam u januaru 1990, fokusiran na privatizaciju i reforme, razvijajući čak i predlog privatnog sistema socijalnog osiguranja, koji nikada nije usvojen zbog rata.“

Stabilizacija u Bosni i regionu

Hanke objašnjava: „Valutni odbor Bosne i Hercegovine uveden je Dejtonskim sporazumom 1997. godine.“

Ogovarajući na pitanje zašto Milošević pristao na valutni odbor, kaže:
„Dik Holbruk, diplomata zadužen za Balkan i tvorac Dejtonskog sporazuma, rekao mi je da su Srbi bili upoznati sa valutnim odborom jer su čitali moj i Šulerov rad. Milošević je kao bivši bankar volio da se pravi da poznaje bankarstvo, te je pristao na tu reformu.“

Hanke je lično bio u Sarajevu kao savjetnik američke vlade da bi se osigurala pravilna primjena valutnog odbora, sa saradnikom iz MMF-a Worrenom Koatsom, koji je kasnije napisao temeljnu knjigu o ovom procesu.

Uspjeh valuta u regionu – Bugarska kao ključni primer

Hanke navodi da je njegov najveći uspjeh u reformama valuta rad u Bugarskoj:
„Inflacija je dostigla 242% mesečno, prava hiperinflacija. U roku od 30 dana uspeli smo da je spustimo na jednocifren procenat. Nakon godinu dana kamatne stope pale su na 2%, a devizne rezerve su se utrostručile.“

Ukazuje i na primjer Estonije koja je uvela krunu, zamienivši sovjetsku rublju.

Hanke završava:
„Model je uvijek isti – prvo se napiše monografija, a potom ide lobiranje. Sa suprugom sam putovao u Bugarsku da promovišemo ideju. Tek kada je krenula hiperinflacija 1996. godine pristali su na reformu. Predsjednik Stojanov nas je pozvao kao savjetnike u januaru 1997. godine. Plagijat naše monografije postao je bestseler.“

Dodatne anegdote i refleksije

Hanke smatra svoj doprinos u rušenju Komunističke partije u Jugoslaviji kao jedinstven:
„Ne znam ni jedan drugi slučaj ekonomiste koji je bio dio rušenja Komunističke partije.“

Prisjećajući se Indonezije, govori o prijetnjama koje je dobijao:
„Suharto mi je rekao da imam metu na leđima i da su dvije Službe želele da me uklone. Gospođa Hanke i ja smo potom imali jaku zaštitu.“

Kada govori o Bosni i Miloševiću kaže:
„Milošević je želio da me ukloni. To je bilo javno poznato.“

Međunarodne politike i savjeti visokih funkcionera

Hanke je razgovarao i sa američkim državnim sekretarom Majkom Pompeom o predlogu sankcija Hong Kongu tokom 2020.:
„Ja sam bio protiv sankcija, on za. Na kraju nijesu uvedene sankcije. Argumenti protiv sankcija su prevagnuli…“

*Cijeli tekst Studije iz primenjene ekonomije posvećen profesoru Hankeu možete pročiati ovdje.