Kako okarakterisati društveno-ekonomsko uređenje zapadnoevropskih zemalja? U javnosti se pogrešno govori o kapitalističkim društvima.
U javnosti se mnogo raspravljalo o nekonkurentnosti evropske privrede u poređenju s američkom. Takvo poređenje, međutim, nije omogućilo sveobuhvatnu identifikaciju strateških grešaka koje su Evropljani činili u prošlosti, jer su ih činili i Amerikanci.
Američki sistem zasigurno nije idealan. Stoga je potrebna duboka kritička analiza evropskog društvenog modela samog po sebi, kao i njegovih privrednih i socijalnih efekata, piše Darko Oračić u autorskom tekstu za Poslovni dnevnik.
Najuočljivija karakteristika starih članica Evropske unije su veliki fiskalni rashodi. Finska je zemlja s najvećim obimom državnih izdataka koji iznosi čak 57,6 posto BDP-a. Slijedi Francuska s 57,1 posto, Belgija s 54,5 posto, Italija s 50,6 posto itd. Ako se ima u vidu da je ukupni nacionalni dohodak približno jednak bruto domaćem proizvodu, onda je očigledno da u navedenim zemljama država preraspodjeljuje ili preusmjerava više od polovine ukupnog dohotka.
Progresivno oporezivanje
Podaci o fiskalnim rashodima, međutim, ne pružaju cjelovitu sliku o uticaju države na tokove dohotka, jer državna regulativa takođe djeluje na raspodjelu. Tako, na primjer, regulacija radnih odnosa u vidu zakonskog određivanja minimalne plate, podsticanja kolektivnog pregovaranja i proširenja važenja kolektivnih ugovora na treće strane može da smanji udio kapitala i poveća udio rada u ukupnom dohotku.
Osim toga, i državno vlasništvo ima uticaj na tokove dohotka. Država imenuje uprave državnih preduzeća koje svojim poslovnim i kadrovskim odlukama utiču na raspodjelu.
Zapadnoevropske zemlje ističu se po obimu regulative i broju i veličini državnih preduzeća. Stoga je izvjesno da nemali dio ukupnog dohotka država preraspodjeljuje ili preusmjerava putem regulative i državnog vlasništva.
Ako se, dakle, fiskalnim rashodima pribroji uticaj navedenih institucionalnih faktora, može se dobiti cjelovita slika o ulozi države. Tako u većini pomenutih zemalja država na ovaj ili onaj način kontroliše od 60 do 70 posto ukupnog dohotka, a u nekima blizu 75 posto.
Da li je to zaista kapitalizam?
Uzimajući u obzir navedene činjenice, kako treba okarakterisati društveno-ekonomsko uređenje zapadnoevropskih zemalja?
U javnosti se pogrešno govori o kapitalističkim društvima. Sistemi pomenutih zemalja zapravo su mješavine kapitalizma i etatizma u kojima dominira potonja dimenzija. Etatizam sadrži, osim regulative i državnog vlasništva, elemente socijalne države poput socijalnog osiguranja i finansiranja školstva.
Koje su ekonomske posljedice etatizma? Budući da je maksimalno nagrađivanje produktivnih aktivnosti koje služe zadovoljenju potreba potrošača ključno načelo kapitalizma, preraspodjela ili preusmjeravanje dohotka obeshrabruje takve aktivnosti.
Naročito je štetno oporezivanje dobiti i njeno smanjivanje putem regulacije radnih odnosa. Ono destimuliše investicije u fizički kapital te inovacije u pogledu tehnologije proizvodnje i kvaliteta proizvoda. Taj negativan uticaj donekle je ublažen poreskim olakšicama za investicije, istraživanje i razvoj.
Takozvano progresivno oporezivanje dohotka takođe nanosi štetu, jer obrazovanije, odnosno produktivnije radnike oporezuje po višoj stopi i tako destimuliše usvajanje ekonomski korisnih znanja. Državno finansiranje školstva, doduše, podstiče obrazovanje, ali ne u skladu s potrebama privrede. Isto važi i za državno finansiranje naučnih istraživanja u pogledu sticanja novih znanja.
Osim toga, socijalno osiguranje negativno djeluje na štednju, koja je izvor sredstava za investicije. Zdravstveno i invalidsko osiguranje te plaćeno bolovanje smanjuju štednju iz predostrožnosti, dok očekivana penzija, u dijelu koji će se isplaćivati iz budućih doprinosa i poreza, redukuje štednju za starost.
Kontraefekat otežanog otpuštanja
Sveukupno, manja količina akumuliranog fizičkog kapitala po radniku te lošija tehnologija i manja količina ekonomski korisnih znanja donose niži nivo produktivnosti rada i realnih plata.
Podizanje nivoa plata pomoću radnog zakonodavstva, ako poslodavci ne uspiju potpuno da ga neutrališu povećanjem intenziteta rada i smanjenjem drugih troškova, poskupljuje proizvode te tako redukuje proizvodnju i zaposlenost. Politika podizanja relativne cijene rada dugoročno podstiče poslodavce da radnike zamijene mašinama.
U nekim zemljama nastoji se smanjiti nezaposlenost zakonskim otežavanjem otpuštanja radnika, što je neuspješno te izaziva podjelu radne snage na dugotrajno zaposlene i dugotrajno nezaposlene. Pritom se potonji često nalaze u stanju siromaštva.
Problem dugotrajne nezaposlenosti obično se pokušava ublažiti pružanjem novčane naknade i socijalne pomoći te riješiti aktivnim mjerama politike zapošljavanja koje su uglavnom neefikasne. Pomenuti problem je u nekim periodima privremeno umanjen djelovanjem ekspanzivne monetarne i fiskalne politike, sa značajnim porastom cijena kao posljedicom.
Realni dohodak zapadnoevropskih zemalja bio bi danas daleko veći da u prošlosti nijesu strateški prihvatile i širile brojne oblike etatizma. Sužavanje kapitalizma donijelo im je usporavanje privrednog rasta s jasnom perspektivom ekonomske stagnacije, te povećanja socijalnih problema i zaoštravanja društvenih sukoba, smatra autor teksta.
(Poslovni dnevnik)
