Nije stoga čudno što radna prava najviše opadaju u Evropi. Ona su u ovom regionu bila na dosta visokom nivou, pa – ako hoćemo da budemo ironični možemo da konstatujemo – da i imaju odakle da padnu. U nekim drugim krajevima svijeta, koji se diče visokom profitabilnošću rada, takva situacija je rezultat robovske eksploatacije radnika. I to ne samo u državama Afrike i Azije koje nam nekako logično padnu na pamet, nego i u SAD i Kini, koje Evropa tako bezuspješno „juri“.

Svjetski dan dostojanstvenog rada prošao je u Srbiji veoma skromno, praktično neprimjetno.

To je sasvim u skladu sa neprimjetnošću dostojanstvenog rada u praksi: taj rad u ovoj zemlji ne samo što predstavlja nedostižan ideal, nego se o njemu više ni ne govori – dovoljno je izgleda samo puko preživljavanje.

Nisu stvari, međutim, sjajne ni na globalnom nivou. Nisu bile ni ranije, ali se čini da se sve nepovratno zahuktava u pogrešnom smjeru. Svijet je trenutno – uz sve manje izuzetaka – jedna velika neoliberalna žurka, na koju nisu pozvani oni koji stvaraju višak vrijednosti, već samo oni koji u njemu bespoštedno uživaju.

Sve to liči na onu „slatku malu izvrnutu tortu“ iz crtanog filma, dno je nekako dospjelo na vrh. Nije stoga čudno što je Ilon Mask predložen za nagradu za odbranu ljudskih prava, dok Mario Dragi ne baš tako suptilno nagovještava da socijalna država nema budućnost.

Kvalitet uslova rada u svim dijelovima svijeta opada

Najnoviji Izvještaj Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) potvrđuje da nema razloga za zadovoljstvo. Kvalitet uslova rada u svim dijelovima svijeta opada. U odnosu na prethodni izvještaj samo su dvije države (Brazil i Rumunija) popravile svoj položaj. Imajući u vidu da je Brazil prešao iz (najgore) 5. kategorije u 4, a Rumunija iz 4. u 3. kategoriju država, to i nije neki naročiti napredak.

Istovremeno, čak 13 zemalja je pogoršalo svoju kategorizaciju, među njima i neke od kojih to ne bismo do prije par godina očekivali (kao što su Finska i Švajcarska). U rangiranju zemalja inače postoji pet kategorija (i jedna posebna 5+ kategorija). U prvoj su zemlje u kojima dolazi samo do sporadičnih kršenja prava radnika; u drugoj su takva kršenja učestala, a u trećoj konstantna.

U četvrtoj kategoriji zemalja postoje sistemska kršenja prava radnika, dok u petoj ne postoje nikakve garancije da će autokratski režimi koji u njima vladaju poštovati bilo koje pravo radnika. U posebnoj 5+ kategoriji nalaze se zemlje u kojima je kršenje prava radnika izazvano drugim okolnostima koje ukazuju na potpuni raspad vladavine prava: građanski rat, spoljna agresija i slično.

Podaci o kršenju prava radnika, sa naročitim akcentom na kolektivna prava, djeluju zaista zabrinjavajuće. Tako se prema Izvještaju pravo na štrajk krši u čak 87 odsto posmatranih država, pravo na kolektivno pregovaranje u 79 odsto, pravo na udruživanje u sindikat u 75 odsto, pravo na djelovanje sindikata u 74 odsto, dok je pravo na pristup pravdi radnicima uskraćeno u 65 odsto država.

Najgori region za radnike i dalje su Bliski istok i sjeverna Afrika, ali dugoročno gledano najveći pad u kvalitetu uživanja prava radnika bilježi region Evrope. Iz godine u godinu se povećava broj zemalja koje krše osnovna prava radnika – tako je na primjer 2015. bilo „samo“ 85 zemalja koje su zabranjivale, odnosno ometale, kolektivno pregovaranje. U izvještaju za 2024. taj broj je 119. Isto se odnosi i na mnoga druga osnovna prava.

Gdje se nalazi Srbija?

Reklo bi se – na sigurnom mjestu, gdje se nalazila i prethodnih godina – u 4. kategoriji država. Da podsjetim, to su one u kojima se prava krše sistematski, što podrazumijeva aktivnu ulogu državnih vlasti u urušavanju prava radnika. U ostatku Izvještaja, za razliku od prethodnog, Srbija se ne ističe nekim novim drastičnim primjerima kršenja prava radnika.

A mogla bi, podsjetimo se samo na – hajde da budem veoma politički korektan – sumnjivo zatvaranje (sada bivšeg) predsjednika Vojnog sindikata Novice Antića, ili novi skandal sa trgovinom ljudima vezan za Linglong (pardon, njegove podizvođače). Slični primjeri iz drugih zemalja su našli svoj put do ovog izvještaja.

Kategorija 4 je ipak sama po sebi dovoljna da se stanje prava radnika prikaže rječito – združenim snagama država i strani lobisti značajno utiču na umanjenje kvaliteta i obima prava koji su garantovani osnovnim međunarodnim standardima rada, a u većini slučajeva i domaćim propisima.

Kada je o regionu riječ, i dalje važi slična priča kao i prethodnih godina. Od evropskih zemalja, Srbiji u kategoriji 4 prave društvo samo „rijetke i odabrane“: Grčka, Mađarska, Sjeverna Makedonija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ništa neočekivano, budući da je svaka od ovih zemalja notorno poznata po degradaciji prava radnika u prethodnih petnaestak godina (vidjećemo šta će se desiti u Ujedinjenom Kraljevstvu poslije nedavne promjene vlasti).

Gdje su ostale zemlje

U kategoriji 5 su od evropskih država Bjelorusija, Rusija, Turska i Ukrajina. Ako računamo da su Rusija i Ukrajina „zaslužile“ svoj status prije svega zbog aktuelnog oružanog sukoba, jasno je da evropske države u velikoj većini još uvijek spadaju u sigurnu zonu prve tri kategorije.

U 3. kategoriji, u kojoj je nekada bila i Srbija, nalazi se više zemalja regiona: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Rumunija. Hrvatska je u 2. kategoriji, a Slovenija nije obuhvaćena istraživanjem. Lista sa državama iz prve kategorije je kratka i na njoj su samo evropske države, nema nijedne iz drugih regiona: Austrija, Danska, Njemačka, Island, Republika Irska, Italija, Norveška i Švedska.

Komšije su ove godine pomenute u Izvještaju zbog mnogih negativnih praksi, ali i u ponekom dobrom kontekstu. Tako se Albanija, Mađarska i Crna Gora kritikuju zbog nerazumno širokih definicija službi i djelatnosti koje rade u posebnom režimu štrajka (sa obaveznim minimumom procesa rada); Grčka i Sjeverna Makedonija su postale poznate po „žutim sindikatima“ kojima se fingira sloboda sindikalnog organizovanja.

Makedonija je prozvana i zbog užasne odluke Vrhovnog suda ove zemlje da prenese svojinu zgrade Saveza sindikata Sjeverne Makedonije na državu. Rumunija je, kao što sam već napomenuo, jedina evropska država koja je popravila svoj rejting. Jedan od osnovnih razloga za to je uspjeh u dugogodišnjoj borbi sindikata da izmijeni Zakon o socijalnom dijalogu iz 2011, koji je prestao da važi usvajanjem novog Zakona o kolektivnom pregovaranju i socijalnom dijalogu 2022, kojim su znatno unaprijeđeni pravo na kolektivno pregovaranje, ali i pravo na štrajk.

Socijalna država neodrživa kada milioneri postaju milijarderi

S druge strane, jasno je da su evropske države, a prije svega države-članice EU, uglavnom na prekretnici koju su same kreirale iako tako nije moralo da bude. Razgradnja socijalne države i mitovi o njenoj neodrživosti aktuelni su „problemi“. Pitanja niske produktivnosti i gubljenja koraka u tehnološkom napretku očigledno će se rješavati preko smanjenih davanja za one koji nemaju, umjesto jačeg oporezivanja onih koji imaju.

Naravno da je socijalna država neodrživa kada milioneri postaju milijarderi, pa bilioneri. Nijedan sistem ne može da izdrži toliku pohlepu, jer pohlepa raste brže od mogućnosti radnika da toliko povećaju produktivnost da bi zadovoljili gazdu. I naravno da će dominantna neoliberalna vlast prvo udariti na socijalna prava, istovremeno i na radna, a o reformi poreskog sistema niko ni ne razmišlja.

Radna prava najviše opadaju u Evropi

Nije stoga čudno što radna prava najviše opadaju u Evropi. Ona su u ovom regionu bila na dosta visokom nivou, pa – ako hoćemo da budemo ironični možemo da konstatujemo – da i imaju odakle da padnu. U nekim drugim krajevima svijeta, koji se diče visokom profitabilnošću rada, takva situacija je rezultat robovske eksploatacije radnika. I to ne samo u državama Afrike i Azije koje nam nekako logično padnu na pamet, nego i u SAD i Kini, koje Evropa tako bezuspješno „juri“.

Zaključak je jednostavan: crno nam se piše ako se nešto jako brzo ne promijeni na obuzdavanju „slobode“ nekolicine ljudi da guraju svijet u globalno siromaštvo. Račun za raspojasanu neoliberalnu žurku biće ispostavljen siromašnima – kako onima u bogatim državama, tako i onima u državama koje to nisu.

Izvor: 021.rs/Tekst Marija Reljanovića prvobitno je objavljen na sajtu „Peščanika„