Nema nikakve nedoumice da mnogi Grci sve teže vežu kraj s krajem. Ali očito ima i drugih Grka pa tako i u doba kad su banke bile zatvorene vladala je navala u draguljarnicama, salonima automobila, elektronike.

Život u Grčkoj je težak. Naći još nekoga ko će nešto kupiti izgleda kao beznadni pokušaj. Na pijacama trgovci nude robu gotovo u bescjenje – i još uvijek jedva nalaze nekoga ko bi kupio malo skuplju ribu, meso ili voće.

Jer makar su banke otvorene, još uvijek tamošnje štediše smiju podići ograničen iznos, u pravilu je to 60 eura na dan. Novina je tek da u nekim bankama mogu podići novac za čitavu nedjelju unaprijed – ali mnogima to malo koristi jer ionako nemaju novca.

Ali i dok su banke bile zatvorene, to ograničenje se nije odnosilo na izdatke plaćene kreditnom karticom. Zabrinuti hoće li grčke banke uopšte opstati i hoće li možda ostati bez svojih ušteđevina, Grci su tako masovno posezali za svojim “plastičnim novcem” i trošili i šta imaju i šta nemaju. Kupovali su se televizori, automobili, nakit, telefoni… Lanac prodavnica elektronskih uređaja Kotsovolos je objavio kako mu je promet ovog maja bio za petinu veći nego prošle godine, najviše zbog navale na velike televizore.

Slično je i u draguljarnici Zolotas, poznatoj po tome što su njen nakit nosile i žene poput Jackie Onassis ili Elizabeth Taylor. Nedavno je u njihovu centralnu prodavnicu u Atini došao kupac koji je želio da kupi nakit u vrijednosti od jednog miliona eura. Odbili su ga i pravili su se da nemaju dovoljno robe na zalihama.

Nadzor prometa kapitala je grčku ekonomiju koštao oko tri milijarde eura, ali ako pogledate na pravim mjestima, nećete vidjeti ništa od tih ograničenja.

Tako je i prodaja automobila ovog juna u Grčkoj porasla za 13% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Dimitris Sinanidis radi u predstavništvu Audija i kaže kako je navala počela zapravo od kako je postala realna mogućnost da će Grčka napustiti zonu eura: “Obzirom na mjesece prije nego što je sve počelo, imali smo mnogo više mušterija i mnogo više prodanih automobila. Automobili koji se kupuju su ujedno i modeli za koje postoji najveće zanimanje, modeli A1, A3 i terenac Q3.”

Prodavac automobila ima i svoje objašnjenje te pojave: “Ljudi kupuju automobile jer se boje da će izgubiti svoj novac. Ali od kako je Evropa postigla sporazum s Grčkom i mušterija je puno manje.”

To se vidi i u trgovačkom centru Glifade, predgrađu Atine u kojem žive uglavnom dobrostojeći građani. Michalis je draguljarnica koja tamo postoji od 1963. ali Irina Tsibili se ne sjeća da je vidjela nešto slično: “Već dvije nedjelje prodajemo oko trećinu više nego inače. Ljudi kupuju nakit, bilo s draguljima ili bez njih, jer je i draguljima i zlatu vrijednost porasla u zadnje vrijeme. A mnogo toga prodajemo preko kreditnih kartica. Ljudi se boje da će im biti zaplijenjen dio ušteđevine, tako da svu ušteđevinu prebacuju na račun i troše s kreditnom karticom.”

Ipak, čak i u četvrti Glifada se vidi kako se ta rasipnost odnosi na samo manji broj Grka. Samo malo dalje, u istoj ulici je još jedna draguljarnica i tamo smo ozbiljno naljutili vlasnicu kad smo je upitali o navali mušterija. Ma kakvi, ništa od toga, nije bilo nikad gore: “To je katastrofa, mušterije su jednostavno nestale.”

Ipak priznaje da je stanje u doba dok su banke bile zatvorene “bile nešto bolje, ali sve to definitivno nije ništa u poređenju s vremenom prije krize”. I ljutito pita: “Pa što da mušterije kupe za 60 eura na dan? I kako da uopšte poslujemo sa svom tom kontrolom kapitala i novčanog toka?”

Antigone Oreopoulus je psihotrapeut u Atini i objašnjava nam kako ta pomama za luksuzom u Grčkoj i za Grke zapravo uopšte nije povezana s pitanjem ima li neko novca: “Zbog sve naše povistorije jesti s ratovima – i mnogi od nas su bili izbjeglice, u našem DNK je negdje zapisano pravilo da ako nečega ima danas, toga ne mora biti i sutra. Grci pate od sindroma zaokupljenosti, žele sve da potroše već danas jer bi sutra sve to mogli da izgube.”

“Sva ta kupovina pokazuje i naš mentalitet vezan uz smrt. Odražava istorijskutežnju Grka za lijepom smrću, kao što je u Antici 300 Spartanaca lijepo večeralo i nauživalo se prije nego što su otišli u bitku i sigurnu smrt. Tako i današnji Grci žele sebi da učine nešto lijepo prije nego što umru pa tako i kupuju lijepe stvari.”

Psihoterapeutkinja nam objašnjava kako je glavna osobina krize kroz koju prolazi Grčka nestanak svake nade: “Uvijek iznova vidim tu u mojoj praksi, posebno kod mladih ljudi, kako ljudi više ne gaje nikakvu nadu. Svako koga vidim mi kaže kako se trudi da se bori protiv svog tog crnila i u sebi i oko sebe tako da pokušava da stvori maleno ostrvo sreće kako bi se suočio s tom nesigurnošću.”

Aristides Hatizis, profesor prava i ekonomije na atinskom univerzitetu se hvata za glavu kad čuje za tu pomamu za luksuzom svojih sunarodnjaka koji još imaju par stotina eura ušteđevine. Ne vjeruje da je iko kod toga razmislio šta čini. “Grčki potrošači (nevješto) pokušavaju spasiti svoju ušteđevinu tako da kupuju skupe automobile – što je golema greška jer njegova vrijednost vrtoglavo pada već kad napusti prodavnicu. Isto vrijedi i za ostalu luksuznu robu”, objašnjava nam profesor.

“Mnoge od tih brzopletih odluka slijede loš savjet. Sve je to uglavnom novac bačen kroz prozor. Bilo bi im bolje da sačuvaju svoj novac kod kuće u čarapi nego da kupuju luksuz. Njihova cijena će naglo pasti s novim porezima i u novoj recesiji, jer će pasti i potražnja za takvom robom.”

Banke su opet otvorene, ali Grčka je još vrlo daleko od kraja krize i nevolja. A ako bi se vratila drahma, kupovina automobila na kredit u eurima je ravna ekonomskom samoubistvu. Ali ni 300 Spartanaca koji su kretali u bitku kod Termopila nisu više vjerovali da će još postojati njihova domovina nakon navale Persijanaca – a to je bilo prije gotovo dvije i po hiljade godina.

Izvor: Poslovni dnevnik, DW