Sud pravde Evropske unije donio je u utorak 8 aprila vrlo zanimljivu i važnu presudu kojom je stavio van snage Direktivu 2006/24/EC iz marta 2006. o obavezi telekomunikacionih kompanija i dobavljača internet usluga da čuvaju sve podatke o aktivnostima svojih klijenata na rok ne kraći od šest mjeseci , i ne duži od dvije godine .
Sud je ocijenio da Direktiva po kojoj telekom operatori i internet provajderi moraju čuvati informacije o svojim korisnicima “na naročito težak način krši osnovna prava građana na privatni život i zaštitu njihovih ličnih podataka”. Svrha spomenute Direktive bila je da harmonizuje propise zemalja članica o zadržavanju i čuvanju podataka .
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Od pružaoca telekomunikacionih usluga ona zahtijeva da skladište informacije o korišćenju i mjestu upotrebe fiksnih i mobilnih telefona , internet pristupa, internetske pošte i telefonije , te da ih stave na raspolaganje , na njihov zahtjev , ovlašćenim državnim službama za istraživanje , dokazivanje i kažnjavanje teških krivičnih dela i terorizma . Ta Direktiva od telekoma ne zahtijeva niti im dopušta skladištenje sadržaja komunikacije , pa se taj postupak stoga bitno razlikuje od zakonitog presretanja , praćenja i prisluškivanja razgovora i internetskih aktivnosti korisnika.
Skupa procedura
Podaci se čuvaju u većini zemalja članica EU – a . To se uopšteno pokazalo vrlo korisnim , a u nekim slučajevima i presudnim , za sprečavanje i kažnjavanje kriminala , zaštitu žrtava i oslobađanja nevinih od optužbi . Broj zahtjeva za uvid u pohranjene informacije u stalnom je porastu . U 17 zemalja članica 2008. godine bilo je 1.560.000 takvih zahtjeva , a 2012. u 12 zemalja članica bilo ih je 2.660.000 . Najveći broj zahtjeva odnosio se na korisnike mobilnih telefona .
Telekom operateri žalili su se da ih skladištenje podataka o korisnicima i ispunjavanje zahtjeva Direktive puno košta. Analiza sprovedena prije ugrađivanja Direktive u nacionalne zakone pokazala je da izgradnja sistema za skladištenje podataka dobavljača internet usluga stoji prve godine oko 375.000 eura , a operativni troškovi sledećih godina procijenjeni su na 10.000 eura . Od početka nije bilo sumnje da skladištenje podataka predstavlja restrikcije prava građana na privatnost pa je Direktiva izričito od zemalja članica zahtijevala poštovanje Evropske konvencije o ljudskim pravima . To znači da nije smio biti dozvoljen arbitrarni pristup podacima bez valjanog razloga , bez poštovanja principa nužnosti i proporcionalnosti . Istražitelji smeju tražiti podatke samo za pojedince i , u većini zemalja članica , tek s odobrenjem suda .
U 2011. godini Komisija je objavila izveštaj sa procjenama efekata Direktive , u skladu sa njenim Članu 14 , zaključivši da se čuvanje podataka pokazalo korisnim u kriminalnim istragama i u sprečavanju kriminala i terorizma . Sud pravde ipak je procijenio da pohranjivanje informacija i njihovo stavljanje na raspolaganje istražiteljima osobito teško krši fundamentalna prava pojedinaca na privatni život i zaštitu njihovih ličnih podataka .
Sud je tako odlučio na zahtjev Visokog suda Irske i Ustavnog suda Austrije , te u sporu irske lobističke grupe Digital Rights i irskih vlasti oko legalnosti skladištenja podataka o elektronskim komunikacijama . Najviši sud Evropske unije ocijenio je da čuvanje informacija i njihovo iznošenje nadležnim vlastima u načelu predstavlja opšti interes društva , naročito u borbi protiv teškog kriminala te očuvanja javne bezbjednosti . No , Sud je procijenio da je legislativa EU – a , usvajajući Direktivu o skladištenju , prekoračila ograničenja postavljena principom proporcionalnosti .
Bez kriterijuma
Direktiva ne osigurava da ometanje prava na privatnost bude ograničeno na ono što je zaista neophodno . Naime , čuvaju se podaci svih korisnika telekom usluga i svih kontakata bez ikakvog razlikovanja , ograničenja ili izuzetaka koje bi značile da se podaci zaista čuvaju samo radi borbe protiv kriminala . Za sud je neprihvatljivo i to da ne postoje objektivni kriterijumi na osnovu kojih bi istražitelji imali pravo uvida u podatke , a ni period čuvanja podataka nije propisano na osnovu bilo kakvih razlika među vrstama informacija , osoba na koje se informacije odnose ili njihove moguće upotrebljivosti radi postizanja željenih ciljeva. Sud je takođe zaključio da Direktiva ne sadrži dovoljne garancije za efikasnu zaštitu podataka od mogućih zloupotreba ili nezakonitog pristupa .
Direktivu o skladištenju informacija o aktivnostima korisnika telekom usluga EU je donio nakon terorističkih napada na Njujork , Madrid i London , kada je zabrinutost za bezbjednost građana potisnula strah od narušavanja njihove privatnosti , a antiterorističke službe tvrdile su da su im ti podaci neophodni za sprečavanje novih napada . Ali , nakon što je američki analitičar Edvard Snouden iznio u javnost detalje o sveobuhvatnom i neselektivnom praćenju evropskih građana , pitanje privatnosti građana ponovo je na dnevnom redu evropskih zakonodavaca i sudova . ” Evropska komisija će pomno proučiti presudu i njene efekte ” , rekla je Sesilija Malmstrom , komesarka za unutrašnju politiku nakon odluke Evropskog suda .
