Engleski filozof, matematičar, dobitnik Nobela za književnost Bertrand Rasel nije bio veliki ljubitelj rada.
Živio je 98 godina, od 1872. do 1970. i duboko vjerovao da će razvoj tehnologije osloboditi čovjeka robovanja radu.
U eseju iz 1932. godine pisao je da bi, kad bi se društvom bolje upravljalo, svaki čovjek morao da radi samo četiri sata dnevno. Tako kratak radni dan omogućio bi mu da ispuni sve potrebe i obezbijedi sve životne udobnosti, a ostatak dana mogao bi da posveti nauci, slikanju, pisanju.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Raselov zemljak, ekonomista Džon Mejnard Kejns (1883-1946) je, takođe tridesetih godina prošlog vijeka, procjenjivao da “njegovi unuci” do 2030. godine neće morati da rade više od 15 sati sedmično.
Osam decenija kasnije, ništa se od tih prognoza nije ostvarilo. Naprotiv, čini se da čovjek radi više nego ikad.
Po izvještaju “Fajnenšel tajmsa” (The Financial Times), među grupama za pomoć “poročnima”, u poslednje vrijeme najbrojnije su grupe “anonimnih radoholičara”.
Svijet se sjeti tog problema obično kad se desi nešto šokantno – kao kad je ljetos u “Benk of Amerika” (Bank of America) od isrcpljenosti u 21. godini umro jedan student na praksi.
Podaci “kluba bogatih zemalja”, Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), pružaju ljepšu sliku današnjeg “radničkog svijeta”. OECD tvrdi da većina ljudi na svijetu danas ima manje radnih sati nego 1990. godine, prenosi “Ekonomist’ (The Economist).
Iz podataka OECD slijedi i da produktivniji i plaćeniji radnici provode manje vremena u kancelarijama.
Zanimljivo je da najviše radnih sati bilježe Grci, čak 2.000 godišnje. Njemci rade samo 1.400 sati godišnje. Njemci su, međutim, 70 odsto produktivniji od Grka!
Postavlja se, međutim, pitanje da li se želja za poslom umanjuje kad ljudi zarađuju više jer – neka istraživanja pokazuju da veće zarade ne vode obavezno do više rada. Naprotiv.
Čuvena studija Kolina Kemerera, u kojoj se bavio odnosom zarade i radnih sati taksista, došla je do zanimljivog zaključka. Taksisti projektuju svoju “ciljnu zaradu” za dan i – kad imaju “dobre vožnje” taj cilj brže ostvare i ranije idu kući, dok, u suprotnom, bilježe puno više radnih sati, da bi ostvarili projektovani dnevni prihod.
Škotski ekonomista Adam Smit bavio se tim pitanjem još u 18. vijeku i zaključio da kad čovek radi umjereno – u mjeri u kojoj će konstantno imati podjednak učinak, ne samo da čuva svoje zdravlje, već je na godišnjem nivou najproduktivniji.
Naravno, navodi “Ekonomist”, postoje i odstupanja. Amerikanci su, na primjer, relativno produktivni i relativno puno rade, a istraživanja pokazuju da bogati imaju sve više radnih sati, dok siromašni rade sve kraće.
Komisija Novog Zelanda za produktivnost objavila je prije nekoliko dana rezultate istraživanja koje je pokazalo da to što neko provodi više vremena na poslu ne znači obavezno da radi bolje.
Trebalo bi da budemo samokritičniji kad je riječ o pitanju “koliko radimo”: manje radnih sati možda bi nas učinilo produktivnijima, zaključuje “Ekonomist”.
Kao što je tvrdio Bertrand Rasel, manje rada garantovalo bi nam “sreću i veselje u životu, umjesto istrošenih živaca, iznurenosti i bola u grudima”.
Izvor: b92.net
