Život srednjovjekovnih seljaka zasigurno nije bio bajka. Glad, bolesti, ratovi i nezamislivi higijenski uslovi nisu nešto na čemu bismo im mogli zavidjeti. Međutim, postoji jedna stvar koja bi ipak mogla izazvati iskricu ljubomore – broj slobodnih dana.
Oranje i žetva poslovi su koji su tada više nalikovali robiji nego poslu, ali su seljaci u srednjem vijeku raspolagali sa osam nedelja do pola godine slobodnih dana. Crkva je, u želji da spriječi bilo kakvu naznaku pobune, često pribjegavala ‘obaveznim praznicima’. Vjenčanja, rođenja i slične manifestacije podrazumijevale su barem nedelju dana odmora i slavlja. Nedjeljom se nije radilo, a jednom kada su poljski poslovi bili obavljeni, seljaci su uživali u zasluženom odmoru. Ekonomistkinja Juliet Shor otkrila je kako su, u razdobljima izuzetno visokih nadnica, kao što je bio 14. vijek u Engleskoj, seljaci radili svega 150 dana u godini.
Kakva je situacija s modernim radništvom? Ako u obzir uzmemo američke radnike, nakon godine dana rada imaju pravo na osam slobodnih dana.
Scenario je, međutim, mogao biti potpuno drugačiji. John Maynard Keynes, jedan od osnivača moderne ekonomije, iznio je svoje poznato predviđanje da će se do 2030. godine društva širom svijeta postati toliko bogata da će radna nedelja pasti na 15 sati, pri čemu će ljudi ‘imati dovoljno za dobar život’. Nažalost, ekonomska kretanja sve više idu u korist tvrdnji da je Keynes bio u zabludi.
Šta se desilo?
I danas se slavi pobjeda osmosatnog radnog dana, odnosno 40-satne radne nedelje nad nehumanim uslovima rada iz 19. vijeka, kada su ljudi radili 70 do 80 sati nedeljno. Taj ‘8+8+8’ koncept postao je oličenje činjenice da se ‘krećemo u pravom smjeru’. Međutim, Amerikanci su odavno odbacili 40-satnu radnu nedelju, a istraživanje koje je Shor provela nad raznim obrascima rada kroz istoriju pokazalo je da je 19. vijek svojevrsno odstupanje od pravila.
Kada se radništvo tog doba izborilo za osmosatno radno vrijeme, nisu se izborili za nešto radikalno i novo, već su se izborili za uslove rada koje su njihovi preci uživali davno prije nego što su industrijski kapitalisti i struja postali dijelom svakodnevnog života.
Ako se vratimo nekih 200, 300, 400 godina unazad, uvidjećemo kako ljudi uopšte nisu dugo radili. Štoviše, uz znatno brojnije slobodne dane, svaki dan su imali vremena za obrok, a ponekad i poslijepodnevni san.
– Tempo života bio je spor i ležeran. Naš preci možda nisu bili bogati, ali su zasigurno bili opušteniji. – objašnjava Shor.
Vratimo se u 21. vijek u kojem američko radništvo uopšte nema zakonski regulisan godišnji odmor. Mnogi američki radnici moraju raditi za vrijeme svih praznika, a čak i ako imaju slobodne dane, rijetko ih iskorištavaju. Ako ih, pak, iskoriste provedu ih odgovarajući na mailove.
Neki su skloni da okrive američko radništvo zbog nezauzimanja za prava koja su davno izborena. Međutim, u situaciji visoke nezaposlenosti, nesigurnih poslova i slabih sindikata, radnici se osjećaju nemoćnima, odnosno spremni su da prihvate uslove koje im nameću poslodavci i društvo. U svijetu u kojem radnicima ugovor o radu može biti poništen bilo kad i pod bilo kojim uslovima, teško će se naći oni spremni na pobunu.
U principu je od 1980-ih sve krenulo nizbrdo. Sigurna radna mjesta i ugovori na neodređeno su sve više relikti prošlosti, a ljudi u takvim uslovima često mijenjaju poslove, zbog čega nestaju dodatni slobodni dani kao rezultat dugog radnog staža na jednoj poziciji. Rastući trendovi privremenih, povremenih i poslova na pola radnog vremena pretvaraju zagarantovani godišnji odmor u sjećanje na neke bolje dane.
Da stvar bude gora, nebrojene su studije pokazale kako prekovremeni rad i produktivnost ne idu ruku pod ruku. S druge strane, pokazalo se kako odmor pozitivno utiče na produktivnost , odnosno da se radnici s godišnjih odmora vraćaju s većim radnim elanom.
