Politički i ratni potresi u svijetu nisu negativno uticali na najveće proizvođače nafte, već dugotrajan trend niskih cijena koji ih je primorao da racionalizuju svoja ulaganja i značajno snize troškove poslovanja, a što im je obezbijedilo da već početkom ove godine iskažu dobit. Rizici da geoplitičke tenzije dugoročnije utiču na stabilnost energetskog sektora opadaju sa porastom fleksibilnosti ove industrije.
Cijene nafte ove godine na globalnom tržištu kretale su se između 44 i 60 dolara po barelu, pri čemu su na njihovo formiranje gotovo jednako uticali ekonomski faktori i geopolitička situacija.
Političke i vojne tenzije, prije svega zaoštravanje odnosa između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država, referendum o kurdskoj nezavisnosti i povećana vojna aktivnost u Jemenu, bili su glavni razlozi da cena nafte dostigne dvogodišnji vrhunac u oktobru ove godine. Pomenuti događaji, kao i drugi izvori političkih napetosti koji čine ukupnu geopolitičku situaciju veoma osjetljivom, povećavaju neizvjesnost u pogledu ponude i na taj način snažno utiču na nestabilnost cijene nafte.
Ipak, strukturni faktori su podjednako doprineli takvom trendu. Obim proizvodnje i izvoza najrelevantnijih dobavljača nafte, naročito Sjedinjenih Država i Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), uslovili su cenu nafte koja se kretala od 45 do 55 dolara po barelu.
Fleskibilnost umanjuje rizike
Skok cijene nafte u proteklim mjesecima na 60 dolara po barelu nije predstavljao iznenađenje. Naprotiv, iznenađujuće je da u situaciji kada istovremeno preti opasnost od sukoba Sjeverne Koreje sa Sjedinjenim Državama i Japanom, ponovnog uvođenja sankcija Iranu, eskalacije koflikta između iračke vlade i Kurda u iračkoj pokrajini Kirkuk, produbljavanja napetosti između Saudijske Arabije i Katara i pojačavaju se ratna dejstva u Jemenu, a s druge strane uragani nanose katastrofalne štete i uz sve to na snazi je produženje sporazuma OPEC-a o smanjenju proizvodnje nafte – njena cijena poraste za svega nekoliko dolara. Prije nekoliko godina posljedice na tržištu nafte usljed političkih, ekonomskih i klimatskih turbulencija su bile daleko veće, što ukazuje da je ono postalo mnogo otpornije.
Naime, aktuelni politički potresi povećali su cijenu nafte usled poremećaja snabdijevanja, ali ono ne može biti dugotrajno jer je uglavnom riječ o državama čije ekonomije se oslanjaju na prihode od nafte i gasa. S druge strane, zbog veće ponude koju obezbjeđuje proizvodnja nafte iz škriljaca u Sjedinjenim Američkim Državama i još uvjek postepenog smanjenja zaliha, nije realno očekivati da će cijena po barelu preći 55 dolara u neposrednoj budućnosti.
Kada je riječ o poslovanju u naftnoj industriji, politički i ratni potresi nisu negativno uticali na najveće proizvođače nafte, već dugotrajan trend niskih cijena koji ih je primorao da racionalizuju svoja ulaganja i značajno snize troškove, a što im je obezbijedilo da već početkom ove godine iskažu dobit.
Rizici da geoplitičke tenzije dugoročnije utiču na stabilnost energetskog sektora opadaju sa porastom fleksibilnosti ove industrije. Tehnološki razvoj i politički sporazumi koji imaju za cilj da umanje negativne posljedice klimatskih promjena, osim mogućnosti da se fosilna goriva sve više zamjenjuju obnovljivim izvorima energije, otvaraju prostor za isplativiju potrošnju, ali i poslovanje u razvoju projekata koji će povećati energetsku efikasnost.
Neminovan zaokret
U našem regionu, najosjetljiviji na globalne promene cijena sirove nafte je sektor proizvodnje u naftnoj industriji, ali se one odražavaju i na trgovinu, preradu i maloprodaju. Uz to, cijene nafte utiču na poslovanje celukupne privrede, od proizvodnje električne energije do prodaje automobila. Jasno je da razvoj svjetske ekonomije zahteva sve više energije, naročito kada je riječ o Kini i drugim brzorastućim privredama, što energetskoj industriji otvara dugoročnu perspektivu u poslovanju.
Kompanije koje se bave preradom nafte od nedavno posluju sa zdravim marginama, a potražnja za motornim gorivom još uvjek raste, što može pružiti dobre mogućnosti za naredne godine. Ipak, prema dugoročnim procjenama kompanije MOL, potrebe transporta za fosilnim gorivima će se smanjiti krajem naredne decenije, usljed tehnološkog i razvoja ekološke svijesti.
Imajući u vidu takve trendove na nivou cjelkupne svjetske privrede, MOL Grupa je prošle godine objavila svoju razvojnu strategiju do 2030. godine, kojom je planirana transformacija poslovanja u segmentu prerade i maloprodaje. Kompanija će svoje rafinerije usmeriti na proizvodnju sirovine za svoja petrohemijska postrojenja i namjerava da uloži 4,5 milijardi dolara u njihov razvoj, s ciljem da postane vodeća kompanija u hemijskoj industriji u CIE regionu. Istovremeno, MOL preko svojih 2.000 servisnih stanica radi na razvoju jedinstvene baze podataka od deset miliona klijenata, kojima će ubuduće ponuditi nove usluge.
U segmentu proizvodnje nafte, koji je najosjetljiviji na globalne promene cijena, MOL će nastojati da njen obim bude najmanje na sadašnjem nivou, uz održavanje proizvodnih troškova koji će obezbijediti konkurentnost na tržištu i u situaciji niskih cena ove sirovine.
Bjanka Vasilesku, generalna direktorka kompanije MOL Serbia
Izvor:Biznis i Finansije
