U Evropskoj uniji najavljuje se zakonska mogućnost zamrzavanja depozita u slučaju ozbiljne krize u bankama. Kakve mogu biti posljedice već je viđeno u slučaju grčkih, a posebno kiparskih štediša kojima su navrle suze radosnice kada su umjesto keša, polovicu svoje višedecenijske ušteđevine dobili u dionicama banke koja je neslavno propala. Stoga štedišama samo ostaje da na prvi znak da se njihova banka ljulja, požure do šaltera, u skladu sa pravilom da „onaj ko paniči prvi, paniči najbolje“.

Evropska unija je u procesu donošenja zakona, kojim bi se nacionalnim supervizorima dalo ovlaštenje da u slučaju ozbiljne krize u bankama, mogu blokirati sve depozite kako bi se spriječio nekontrolisano povlačenje depozita koje bi neminovno vodilo do bankrota banke. Inicijalni prijedlog predviđa da ovo „zamrzavanje“ može trajati pet radnih dana, a u izuzetnim slučajevima i do 20 dana. Ideja sama po sebi nije nova i u nekolicini zemalja članica, poput Njemačke, Grčke, Kipra, takav propis već postoji na nacionalnom nivou, ali ideja je da se ova mogućnost ozakoni na nivou čitave EU.

Najnoviji prijedlog koji cirkuliše unutar institucija EU, kontradiktoran je sličnom prijedlogu koji se našao na stolu u novembru prošle godine i koji, takođe, predviđa zamrzavanje depozita u slučaju ozbiljne krize, ali uz izuzetak da se ne zamrzavaju ulozi manji od 100.000 eura, koje pokriva osiguranje depozita.

Za sada, mišljenja o ova dva prijedloga su podijeljena. S jedne strane, pristalice totalnog zamrzavanja tvrde da je to jedna od ključnih mjera kojima bi se spriječila panika i masovno povlačenje novca, čime bi bankama koje su već na klimavim nogama bio zadat konačan udarac, te da je ionako riječ o kratkotrajnoj mjeri koja bi dala vremena supervizorima da reaguju.

Zagovornici izuzetka depozita manjih od 100.000 eura, vjeruju da bi se time očuvalo povjerenje štediša i smanjile šanse za masovnu navalu na šaltere banke, što ne bi bio slučaj ukoliko bi se na ledu našli svi depoziti bez izuzetka.

Bankari u svakoj od predloženih varijanti vide potez koji svakako donosi više štete nego koristi, jer generalno, čuvanje novca u banci čini riskantnim potezom, naročito ako je riječ o većim sumama. Ali nakon iskustva sa poslednjom globalnom finansijskom krizom, koju je prouzrokovala prvenstveno bankarska pohlepa, banke ionako nisu sinonim za poštenje, povjerenje i pouzdanost, pa tako i nemaju puno da izgube.

Šišanje ovaca i štediša

Zamrzavanje depozita u bankama je već primjenjeno u Grčkoj i Kipru i to u mnogo drastičnijoj formi. Kada se dužnička kriza počela širiti jugom Evrope, obarajući na koljena banke jednu za drugom, nacionalni supervizori u Grčkoj i Kipru, kao poslednju očajničku mjeru kojom bi spriječili kompletan slom finansijskog sistema, zamrznuli su sve depozite koji su se našli na računima u bankama, uključujući i depozite građana. Nije bilo razlike da li je riječ o životnoj ušteđevini u formi oročene ili neoročene štednje ili jednostavno novca koji se zatekao na tekućim računima građana.

U slučaju Grčke i Kipra, blokiranje depozita potrajalo je mnogo duže od 20 radnih dana, dovodeći obične smrtnike na rub očaja. Inicijalno, grčka vlada je 2013. velikodušno svojim podanicima dozvolila da sa svojih računa mogu maksimalno podići 420 eura sedmično, što je približno visini mjesečnog minimalca. Mnogo gore su prošle štediše na Kipru. Kada su 2013. najveće banke kolabirale, nakon par dana konfuzije, uslijedila je hitna izmjena zakona i preko noći su svi depoziti zamrznuti. Ali za razliku od Grčke, očekivana finansijska pomoć iz EU, bez koje bi praktično čitav kiparski finansijski sistem potonuo, bila je uslovljena još jednim „sitnim detaljem“: ultimativnim zahtjevom da u dokapitalizaciji propalih banaka aktivno učestvuju i štediše.

Ovaj potez, u profesionalnom žargonu poznat kao „šišanje“ (haircut), znači da deponenti ostaju bez dijela svog novca. Praktično, to je značilo su po sili zakona, preko noći, štediše sa ulozima većim od 100 hiljada eura unaprijeđeni u dioničare jer je vlast dekretom gotovo polovinu njihovih depozita, odnosno 47 posto, iz ušteđevine pretvorila u kapital banke, a sretne štediše su u zamjenu dobile dionice banke.

Lako je zamisliti štediše kojima su navrle suze radosnice, kada su umjesto keša, polovicu svoje višedecenijske ušteđevine dobili u dionicama banke koja je neslavno propala, ali uz pristojne šanse, da nekada možda i nađu nekoga ko bi bio spreman da plati nešto u gotovini za te dionice. Na kraju su još i dobro prošli, jer dok su se kiparska vlada i „sveto trojstvo“ oličeno u Evropskoj komisiji, Evropskoj centralnoj banci i MMF-u, cjenkali oko procenta štednje koju će štediše „investirati“, na stolu je bila i opcija da ovo ulaganje obuhvati i do 70 posto od visine depozita.

Zahvaljujući kiparskom imidžu „poreskog raja“, prije svega za ruske oligarhe, unutar EU se smatralo da će to najviše pogoditi deponente koji su ionako do para došli na sumnjiv način. Naknadno se pokazalo, kao i u slučaju Grčke, da su neposredno prije zamrzavanja depozita, najveći deponenti svoje stotine miliona eura bezbolno prebacili na račune širom svijeta, propustivši tako jedinstvenu priliku da postanu ponosni dioničari kiparskih banaka. Oni koji nisu bili te sreće su obični smrtnici, koji su često svoju ušteđevinu zaradili višedecenijskim radom u inostranstvu.

Štediše bez alternative

Kiparski eksperiment poslužio je i kao primjer za zastrašivanje ostalih problematičnih slučajeva, prije svega Grčke, kojoj je konstantno nad glavom visila opcija da ukoliko izostanu obećane reforme, onda neće biti ni obećanih para za konsolidaciju banaka, pa će nakon zamrzavanja Grci doći i na red za „šišanje“.

Kakva god bude konačna sudbina prijedloga da se i na nivou EU ozakoni zamrzavanje depozita, u praksi to ne mijenja puno. Čak i ukoliko u nacionalnom zakonodavstvu ova opcija nije predviđena, ako se na udaru nađu strateške banke, za par sati zakon se promijeni po hitnom postupku i štedišama ostaje da se suoče sa filozofskim pitanjem: „Da li čovjek stvarno ima pare, ako su na računu u banci ali ne može da ih podigne?“

Zabrinutost bankara da bi ozakonjenje zamrzavanja svih depozita u problematičnim bankama moglo dovesti široke narodne mase do zaključka da je držanje novca u bankama ipak preveliki rizik, te da je dušek pouzdanija varijanta, takođe je bez osnova. U ime borbe protiv terorizma, korupcije i zarad sprečavanja pranja novca, povećava se broj članica EU u kojima je plaćanje gotovinom za robe i usluge ograničeno na par hiljada eura maksimalno, a sve su glasniji zahtjevi da se ovaj limit dodatno smanji. Tako su se obični smrtnici našli u bezizlaznoj poziciji. Ukoliko pare drže u banci, a banke propadne zbog nesposobnosti menadžmenta, ni krivi ni dužni ceh će platiti štediše, „donirajući“ veći ili manji dio svoje ušteđevine.

Ako odluče da eliminišu ovaj rizik i da vlastite pare u kešu drže izvan banke, suočavaju se sa situacijom da kod svake ozbiljnije kupovine, poput automobila, stana, ili čak kirije za veće i skuplje stanove, iznenada otkriju da se njihov keš ne računa. Jedini zakonski prihvatljiv način je transfer preko banke, što znači da novac mora biti na njihovom računu. Ukoliko pokušaju da „i vuk bude sit i ovce na broju“, pa da gotovinu iz dušeka polažu na bankovni račun neposredno prije nego što im zatreba za kupovinu, kako bi sveli na minimum rizik da im pare ostanu zamrznute u slučaju propasti banke, mogu se naći u još većem problemu: da bankarima i vlastima objasne odakle se iznenada pojavio sav taj keš. Čak i kada je istinito, objašnjenje da je riječ o ušteđevini sakupljanoj godinama, teško da bi prošlo kod poreznika, policajaca i bankara.

Jedini bankari mogu biti mirni, znajući da iako upropaste banku i prokockaju tuđe pare, tu su štediše da pokriju svaki gubitak. A ako to ne bude dovoljno i ostali građani, čak iako nisu klijenti njihove banke, kao porezni obveznici daće svoj nesebični doprinos za pokriće bankarskih gubitaka, pa šta košta da košta.

Štedišama samo ostaje da pažljivo čitaju ekonomske vijesti i da na prvi znak da se njihova banka ljulja, požure do šaltera, u skladu sa pravilom da „onaj ko paniči prvi, paniči najbolje“.

Dražen Simić, Biznis i Finansije