Načelo “ista cijena za isti rad” uključeno je u izmenjenu Direktivu o upućivanju radnika iz jedne EU zemlje u drugu. Dok sindikalci opravdano slave, privrednici istočne Evrope opravdano brinu.

Nedavna vijest o izmjenama evropske Direktive o upućivanju radnika definitivno zaslužuje čitanje iz više uglova. Pri tome nisu svi optimistični, kao što bi se moglo pomisliti prema npr. sindikalnim reakcijama. Najprije, podsjetimo da je u osnovi riječ o zaštitnoj regulaciji pojedinih radnih prava onih ljudi koje njihovo preduzeće šalje na određeni privremeni posao u inostranstvu, s tim da su i polazišna i odredišna zemlja u sastavu EU. Dobar primjer su hrvatske građevinske firme na projektima u Njemačkoj. Prema podacima Evropske komisije, Hrvatska ima najbrže rastući broj tako angažovanih radnika koji se, inače, nazivaju izaslanim ili detaširanim. Godine 2015. bilo ih je gotovo 40.000, od čega u Njemačkoj točno dvije trećine.

Hrvatske firme na tim poslovima ne nalaze prednost samo u višim cijenama projekata na Zapadu. One u poređenju sa tamošnjom konkurencijom prolaze bolje i sa ulaznim troškom, jer njihovi radnici iz Hrvatske – zapravo rad tih radnika – košta manje nego što je slučaj na njemačkom tržištu. Taj dio igre su najjače članice EU, Njemačka i Francuska, odlučile da promjene, pa će izaslani radnici primati naknadu koliku prosječno dobijaju i njemački radnici, uz iste dodatke na platu. Do sada im je garantovan samo minimalni dohodak po zakonu države-domaćina.

Hrvatski sindikati s razlogom su proslavili novo lice direktive, uzme li se u obzir neposredni efekat na status rada. U taj aspekt borbe za radnička prava uložen je nemali trud, pa je u maju otvoreno u Zagrebu i Savjetovalište za upućene radnike, u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, uz pomoć Njemačkog saveza sindikata, finansirano javnim novcem EU. Bila je to dugo iščekivana potpora velikom broju onih kojima poslodavci duguju hiljade eura za plate i doprinose, ili ih zakidaju na boravišnim i gradilišnim uslovima. Radnici ostavljeni da se sami brinu o sebi, očekivano su često zaplašeni mogućnošću gubitka radnog mjesta u slučaju prigovaranja. O tome u SSSH-u znaju mnogo toga, u detalje, do svjedočanstava o dodatnim preprekama kao što su nedorečeni službeni formulari i neusklađeni zakoni između država.

Doza skepse

Povjerenje u jaču sistemsku zaštitu radnika donekle zadobija spoznaja da se o inspekciji sprovođenja ove regulacije, jednako u rutinskom nazoru i reakciji na prijave, mora pobrinuti zemlja-domaćin. Pa u slučaju Njemačke to valjda izgleda povoljno, ali otkriće se da je po srijedi idealizovanje posvećeno tzv. uređenim državama. Jasno, teško je previdjeti da standardi zaštite rada na severozapadu EU danas generalno stoje bolje nego u postsocijalističkim zemljama. No ipak pomnije obratimo pažnju na evidentnu i na potencijalnu motivaciju država i ekonomija koje su poradile na izmjenama ove direktive. Momenat poklapanja njihovog interesa sa potrebama radništva sa Istoka, tako će se vjerojatno pokazati dosta kratkoročnim.

I dok su se jedne strane na izmjenama ustrajale Njemačka i Francuska, a uz njih i Belgija kao treći najveći EU-domaćin za izaslane radnike, nasuprot njih je stalo desetak zemalja sa (jugo)istoka kontinenta. Hrvatska je čak jedna od onih članica kontinentalnog saveza koje su na predmet direktive aktivno uložile tzv. žuti karton, zahtijevajući posebni monitoring vijećanja o izmjenama. I u pravu su oni koji na to gledaju sa željom da Hrvatska i ostali iz istog društva makar ponekad budu tako lake ruke i u odbrani radništva, ne tek poslodavaca.

Ali, niti je ova podjela tako ocrtana iz razloga zapadnjačkog nužno istančanijeg socijalnog osjećaja, niti zato što su istočnije vlasti baš sasvim jednoznačno mekše prema kapitalu. Jer, taj drugi, ekonomski i politički slabiji dio Evropske unije, određen je i ponekim dodatnim objektivnim ograničenjima. Njemačka, francuska i belgijska preduzeća u startu imaju prednost na svom terenu po gotovo svim usporednim parametrima, u odnosu na istočnjačku konkurenciju, osim po trošku rada. Iza njih stoji daleko izdašniji kreditni aparat, bogatiji naučno-istraživački i inovacioni sistem, a i kudikamo potentniji međunarodni lobiji. Zasad jedini realan izlaz privrednicima iz slabijih ekonomija zaista jeste obaranje cijene rada i, ništa manje, sužavanje opsega poreza, a to se opet svodi na sistemsko zakidanje najširih slojeva.

Tržište ulaznih neravnopravnosti

Pobunjene vedete EU koje danas hvalimo iz sindikalnog ugla, međutim, u svim drugim prilikama zagovaraće upravo niže plate na istoku i jugu Evrope. Ne treba se nimalo zavaravati: izmjene Direktive o upućivanju nije zahtijevao nikakav diskretni proradnički gremij u srcu EU, nego posredništvo zapadnjačkih preduzeća kojima inostrani gosti u fahu znače opasnu pretnju. I jedan je odnos potonjima namijenjen kada dolaze na izvođenje projekata u središtu kontinentalne asocijacije, a sasvim oprečan za njihovu kućnu praksu spram radnika i poslovanja uopšte. A taj se dvojaki tretman ogleda na nebrojene načine koje ne registruje samo protokol Evropskog parlamenta. Dovoljno je da se sjetimo permanentnih sugestija Svjetske banke i MMF-a koje insistiraju na takozvanim poreskim reformama i još takozvanijim fleksibilizacijama radnog prava.

Ovo naravno nije pokušaj da se dovede u sumnju opravdanost načela po kojem svako za isti rad na istom mjestu zaslužuje istu naknadu. Problem je sa više nego izvjesnim efektom koji sledi u pogledu preduzeća na otvorenom EU tržištu sa konkursima za projekte. U toj priči, kao što shvataju kandidati iz postsocijalističkih zemalja, jednostavno, oni ubrzo neće više moći da učestvuju.

Rješenje ovog problema ne leži ni u pristanku na lošije plate za njihove radnike na Zapadu. Ono bi se moralo tražiti u izmjeni šire političke perspektive koja se uobičajeno promatra kao bogomdana, a koja nimalo ne propituje smisao otvaranja tržišta uz okolnosti značajnih ulaznih neravnopravnosti među konkurentima u biznisu. Naprotiv, cinici bi rekli kako čitav taj naopaki aranžman tome i služi, da bi kapital brže i lakše konvergirao prema tačkama više gustoće, i da bi mjesta manjeg otpora još više oslabila. No za kontru tome ipak trebamo nešto više od žutih kartona iz redova ovakvih europarlamentaraca. Za početak, recimo, pomogli bi socijalno motivisaniji zastupnici i njihovo insistiranje na bitno drugačijem pristupu temi.

Igor Lasić
Izvor: Bilten