Jugoslavija nije bila visoko zadužena zemlja (oko dvadesetak milijardi dolara), pa se nije živjelo, kako to neki danas kažu, na kredit i zajmove. Ne. Živjelo se, između ostalog, i na bazi visoko vrednovane naše spoljne politike u svijetu.
Josip Broz Tito bio je prvi čovjek nekadašnje druge Jugoslavije, SFRJ, sve do svoje smrti 1980. Bio je vođa partizanskog pokreta u borbi protiv fašizma, potom doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije. Imao svoje lice i naličje. Dok je vladao, neosporno je imao najveću podršku naroda, kod nekih pojedinaca do obožavanja, a kada je otišao s ovog svijeta, tada je mišljenje o njemu otišlo u potpuno drugu krajnost, u negiranje, osporavanje, optuživanja za neograničeno vladanje, do onoga da je on najveći srbomrzac u istoriji naroda srpskog. Isto to kažu i nacionalističko obojeni Hrvati, hrvatomrzac. Tek će istorija s dovoljne distance, koja se mora mjeriti decenijama, pravilnije odvagati njegovu realno kontroverznu ulogu u etapi istorije južnoslavenskih krajeva. Ne sporim da je Tito imao mnogo negativnog u svom načinu vladanja (manipulacije, hedonizam, liderstvo, grubi načini uklanjanja neistomišljenika, ponekad ravno zločinu, autoritarnost, birokratizam). Sporno je što se samo to danas glorifikuje, potencira, izvlači iz konteksta kao jedino istinito, čime se zamagljujuće ostrašćeno blati jedno vrijeme i sudbine čitavih posleratnih generacija u njemu.
Druga strana medalje, manje poznata, drugačija je. Tito je, pored ostalog, bio najveći komercijalni “direktor” ondašnje Jugoslavije. Otvarao je naširoko vrata svijeta nesvrstanih, prolazu našim privrednicima, izvozu, ekonomiji. “Energoinvest”, “Energoprojekt” i njima slične velike firme projektovali su, gradili i svijetu nesvrstanih predavali krupne kapitalne investicione objekte. “Rade Končar” Zagreb, “EI Niš”, “Trepča”… izvozili su proizvode i pamet naše novopridošle školovane fakultetski obrazovane posleratne generacije (besplatno školovanje). Takođe je vješto balansirajući između Zapada i Istoka Tito znao da otškrine vrata zatvorenog tržišta Istoka za robu iz Jugoslavije. “Fabrika obuće Ruma” u Rumi negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka. Radnici na liniji rade na normu, skoro u tri smjene, izbacuje se velike količine obuće (rade to modelari, šivači, pakeraji, kontrolori). Oni zarađuju toliko da pokrivaju troškove života, imaju velike godišnje odmore, odlaze na more, kupuju kola, dobijaju stanove ili povoljne dugoročne kredite za gradnju kuća. I sve to na proizvedenoj obući, dakle, ne na kredit, niti na zajam, već iz sredstava dobijenih prodajom te obuće. U isto vrijeme, sedamdesetih godina prošlog vijeka stiže nam nešto drugačija slika iz Moskve. Redovi, gužve, prolaznici pitaju šta se to čeka pred prodavnicom, iz reda odgovaraju: došla roba iz Jugoslavije. Koja? Obuća. Staje se u red. Kupuje se, ne bira se model, niti boje, pa čak ni to da li obuća odgovara broju cipela kupca.
Ako ste na kraju reda, obuće je (po)nestajalo, kupuje se čak i cipela većeg ili manjeg broja od potrebnog, onda se odmah, tu u parku, obavlja što bi moji Laćarci rekli “ćoranje”, zamjena jednih cipela za druge. Kupuj ono što je preostalo, potom razmjenjuj. Bilo je to doba kada je ondašnji Sovjetski Savez (Rusija) vodio hladni rat sa Zapadom, razvijao tešku industriju i naoružanje. Laku, prerađivačku industriju je zapostavljao. Sa Zapada uvozu otežavan prolaz na rusko tržište skoro do prohibicije, Titu gledali “kroz prste”. Izvozili smo pored obuće, tekstil, namještaj, hranu. Deficitarni proizvodi donosili velike novce, između ostalog, i “Fabrici obuće Ruma”. Podizao se standard radnika sa linije proizvodnje. Većini. I to je bio Tito, samo se danas takav ne vidi.
O njemu pišu oni koji ni dana nisu radili u privredi, niti su razumjeli podlogu našeg razvoja upravo tih sedamdesetih godina prošlog vijeka kad smo po nivou razvoja postali ravni srednjorazvijenim zemljama Evrope. Jugoslavija nije bila visoko zadužena zemlja (oko dvadesetak milijardi dolara), pa se nije živjelo kako to neki danas kažu na kredit i zajmove. Ne. Živjelo se, između ostalog, i na bazi visoko vrednovane naše spoljne politike u svijetu. Uloga Tita u tome bila je velika. Entuzijazam masa plus benefiti u spoljnoj politici bili su formula uspjeha. Ali, slažem se, to nije moglo dugo da traje. Kad se to izmaklo, entuzijazam popuštao i svijet mijenjao osamdesetih godina prošlog vijeka, prave odgovore na nove izazove nismo imali. (Za)stali i tu je početak raspada zemlje. Pokušali smo pad u ekonomiji nadomještati kreditima (1974–1980). Kad se ino-anuiteti počeli vraćati početkom osamdesetih godina prošlog vijeka ekonomska kriza snažno zakucala na vrata Jugoslavije, odliv deviza bio veći od priliva, deficit, inflacija, nestašice, bonovi, par-nepar. Odgovornost za to stanje bila je i ostala na ondašnjoj vladajućoj partiji komunista. Još već odgovornost je na etničkim preduzetnicima koji su u svim republikama i pokrajini Kosovo i Metohija iskoristili ekonomsku krizu i nesnalaženje vladajuće komunističke partije, te svoje narode poveli u međusobni građansko-religijski rat, prvi u Evropi posle Drugog svjetskog rata. Drugi se danas vodi u Ukrajini. Odgovornost je na nama bivšima i onima posle nas, samo je pitanje mjere i razmjeravanja u razaranju jedne prirodom prelijepe zemlje. I na kraju poenta. Abdulah Sidran: “Da je Jugoslavija bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo.”
Izvor: politika.rs
Autor: Siniša Koprivica, publicista, bivši član vlade u SFRJ