Njemačkoj je potrebna stručna radna snaga, prije svega njegovatelji i medicinski radnici i ne samo oni. Šta je logičnije nego ih potražiti u obližnjem inostranstvu?
Potpuno protiv doseljenika su danas u Njemačkoj ionako samo neonacisti i desničarski populisti. „Kvalifikovana migracija” je nova čarobna reč: Njemačka se pokazuje otvorenom prema svijetu i baca se u svjetsku bitku za najpametnije glave.
Dakle, šta govori protiv toga da savezna vlada novim zakonom sada želi da olakša zapošljavanje u Njemačkoj – mladim ljudima, recimo sa Balkana? Na primjer, medicinskim sestrama sa Kosova? Naravno ništa, posebno ako, kao na Kosovu zaista postoje nezaposlene medicinske sestre koje bi rado došle u Njemačku.
Osim toga, ako je suditi po statističkim podacima, većina novopridošlica već odavno ima rođake u Njemačkoj. U svakom slučaju, Vlada na Kosovu ne stoji na putu njihovoj sreći, a pogotovu ne vlada Njemačke. Bila bi to dobra ideja, dobra stvar za sve.
Međutim, na istoku i Jugoistoku Evrope se sve češće drugačije računa. Tako se na Kosovu može čuti sljedeće: činjenica je da imamo veliki broj nezaposlenih medicinskih sestara, ali ne zato što one nisu potrebne – nego zato što nema novca za njihova radna mjesta. Ni jedna država u Evropi ne izdvaja manje novca za zdravstvo od Kosova. I zato tamo za bolesnike važi: Njeguj se sam!
Mladi masovno odlaze na Zapad i iz mnogih novih članica EU: Letonija je od demokratskih promena izgubila više od četvrtine svog stanovništva, Rumunija i Litvanija oko šestine, a čak i u Mađarskoj je to oko šest odsto. U Bugarskoj danas živi 22 odsto manje ljudi nego 1990, a prema aktuelnim prognozama, do 2050. će nestati još četvrtina. Smanjenje populacije ima dva uzroka: emgiracija (dvije trećine) i sve manji natalitet (trećina).
Rumunija ima najmanju koncentraciju lekara u EU, Kosovo najmanju na cijelom kontinentu. Ali, taj problem je u zdravstvenom sektoru samo najizrazitiji. U međuvemenu se i druge branše žale na nedostatak personala. Tako je dramatično opao broj građevinskih radnika. U nekim regionima na istoku Evrope, građevinski projekti su mjesecima na čekanju – jer nema radnika. Ako bi oni bili bolje plaćeni, onda bi stanovi koje grade bili preskupi za ljude koji u potrazi za poslom iz sela prelaze u gradove – začarani krug.
Nije više samo teška muka ta koja ljude tjera da napuste svoj zavičaj. Ljudi odlaze, jer mogu: privlače ih atraktivne ponude obrazovanja na Zapadu. A upravo bolje obrazovani cijene međunarodnu atmosferu u zapadnim metropolama. I razlika u platama igra neku ulogu, mada često nije odlučujući faktor.
Međutim otići od kuće i onda raditi u njemačkom sektoru niskih plata – nije baš prijatno. Čovjek bi se rado vratio, ali tu je i vječita dilema: s jedne strane, kući djeca mogu da odrastaju uz maternji jezik, bliže su i roditelji koji polako stare – a s druge strane, plata se najčešće prepolovi, ponekad se ne priznaju čak ni dragocjene diplome, birokratija je naporna i spora.
Povratnici često viđaju kako su moguća radna mjesta popunili manje obrazovani, ali dobro umreženi koleginice i kolege. Otvoreni i željeni avanture odlaze – dok su oni koji ostaju često inertni i zatvoreni ljudi. Onima koji se recimo vraćaju u nerazvijene regione ili sela, često nedostaje raznolikost života koji su iskusili, kao i pouzdanost vlasti i sudova. U borbi za najbolje ljude istok uvek ima lošije karte.
Smanjenje populacije u istočnoevropskim zemljama tamo nije velika tema, a ako ipak jeste onda na pogrešan način. Prije svih su to desničarske stranke koje mobilizuju protiv „bijele kuge”, upozoravaju na nestajanje nacije, i hoće žene da vrate u kuhinju – a iseljavanje smatraju izdajom zemlje. Moderni, reformski orijentisani građani su pak suzdržani u kritici – vjerovatno jer se mnogi od njih s vremena na vrijeme i sami nose mišlju da svoju sreću potraže negdje drugo.
Pritom bi nešto moralo da se uradi. Kada bez ljudi ostaju čitavi regioni, kada priroda ponovo osvaja sela, kada se urušavaju penzioni sistemi i više niko nije tu da neguje sve starije građane, onda će to prije ili kasnije postati problem cijele EU.
Strukturna politika je možda problem pojedinačnih članica EU. Međutim, slaba je korist od apela ako države nemaju sredstva da svojim regionima zaista daju podsticaj. Model razvoja, uveden nakon pada gvozdene zavese, u vidu ogromnih inostranih investicija, nije rješenje za smanjenje populacije: Ukoliko se povećaju plate onda doduše ostaju radnici, ali se investitori povlače. A ti mali porezi, kojima su privučeni u zemlju, nedostaju državama za ponovo oživljavanje nerazvijenih regiona.
Evropa, koja se raduje radnoj snazi sa istoka, prije ili kasnije će morati da se pobrine i za one koji tamo ostaju. Početak bi mogao da bude da se u narednom budžetskom periodu – uvećaju a ne smanje, sredstva u kohenzionim fondovima EU (fondovi za pomoć članicama čiji je dohodak po glavi stanovnika ispod 90 odsto prosečnog u EU – op. red.). Takođe, sredstva iz tog fonda ne bi više trebalo da se dodeljuju po glavi stanovnika, nego po regionima. To bi mogao da bude početak.
(DW)
