Tirkizna farba ljušti se sa zidova kuće Klaudije Veronike Đenovezi. Krov prokišnjava, ali ona i njen muž – oboje su čistači – ne mogu sebi da priušte popravku.

Na drugom kraju gradića, gdje se zgradice nižu uz barake od komada zarđalog lima, porodice koje ovdje žive izgubile su nadu da će kanalizacija ikada doći u taj kraj. Ne pokušavaju čak ni da doznaju objašnjenje za svoju nesreću: otkada je stupio na funkciju prije više od tri godine, predsjednik Maurisio Makri u potpunosti je raskinuo sa populizmom koji je dominirao Argentinom skoro čitavo jedno stoljeće i latio se ortodoksne ekonomije.

Makri je ukinuo povlastice za struju, gorivo i prevoz, a sa rastom cijena koji je uslijedio, Đenovezijevi su odjavili gas. Klaudija se, poput većine svojih komšinica, ilegalno priključila na obližnji dalekovod.

“To je neoliberalna vlada”, kaže ona. “To je vlada kojoj ljudi nisu na prvom mjestu.”

Stradanje siromašnih je predvidiv dio Makrijevog zaokreta od ljevičarskog populizma. On je obećao da će smanjiti javni dug i deficit Argentine tako što će ukinuti darežljivost države. Ali Argentinci još uvjek nisu stigli do ubiranja ekonomskih plodova koji bi trebalo da uslede nakon bolnih mjera.

Makrijeve pristalice jasno su stavile do znanja da će dati sve od sebe da on pobijedi na izborima 2015. godine pošto je obećao da će zaustaviti nesmotreno trošenje koje je Argentinu dovelo do neuspjeha da isplati dugove čak osam puta. Mjerama štednje moglo bi se zadobiti povjerenje međunarodnih finansijera, te bi se obezbijedile investicije uz koje idu i nova radna mjesta. Međutim, iako se Makri nada da će ove godine ponovo biti izabran, ekonomija je u grču. Inflacija je iznad 50 odsto, a stopa nezaposlenosti ne pada ispod devet odsto. Siromaštvom je pogođena trećina stanovništva, a i taj broj neprestano raste.

U velikom dijelu Južne Amerike ljevičarske vlade su posljednjih decenija dospjele na vlast kao neka vrsta korektivne mjere za dogmatske recepte Međunarodnog monetarnog fonda koji se fokusira na povjerenje globalnih investitora kao ključ razvoja. Ljevičarski populizam nastoji da redistribuira kapital, odnosno izvrši preraspodjelu dobara bogatih na sve ostale. Ljevica je pomogla siromašnima, istina, ali je u međuvremenu generisala druge probleme – korupciju i depresiju u Brazilu, inflaciju i finansijski krah u Argentini, a Venecuela se iz zemlje sa najvećim zalihama nafte na svijetu pretvorila u zemlju u kojoj djeca gladuju.

Makrijeva politika trebalo je da posluži kao rješenje za nekontrolisano trošenje i da istovremeno utaba alternativni put za sve zemlje koje su suočene sa usponom populizma. Njegov mandat sada ipak prijeti da postane kapija kroz koju će se Argentina vratiti populizmu.

Makri je očekivao da mu na izborima u oktobru ove godine najveći izazov bude bivša predsjednica Kristina Fernandez de Kiršner koja se suočava sa nizom krivičnih optužbi za korupciju. Ona je, međutim, saopštila da će se kandidovati za potpredsjednicu uz Alberta Fernandeza. Nekontrolisano trošenje Kristine Kiršner definitvno je dobrim dijelom doprinijelo nastanku krize koju je Makri naslijedio, a ukoliko on bude izgubio, biće to kazna za njegove tržišno orijentisane reforme i prilika da Argentina ponovo sklizne u ljevičarski populizam.

Vrijednost argentinskog pezosa prošle godine se prepolovila u odnosu na dolar, te je centralna banka bila prinuđena da povisi kamatne stope na iznad 60 odsto. Argentina je, sa druge strane, bila prinuđena da pomoć potraži od MMF-a u iznosu od 57 milijardi dolara.

Čini se da Makri nema mnogo vremena. Smanjenje potrošnje za koje se odlučio odmah je pogodilo čitavo argentinsko stanovništvo. Obećane beneficije njegovih reformi – stabilna valuta, manja inflacija, nove investicije i radna mjesta – mogle bi da se materijalizuju za ko zna koliko godina, a Argentinci bi bili ostavljeni na cjedilu, bijesni, da čeznu za prošlošću.

Argentina je prije jednog vijeka bila među najbogatijim zemljama na svijetu. Ako za to pitate farmera Rokea Tropinija, taj status ova južnoamerička zemlja stekla je zahvaljujući pionirima rada poput njegovog dede koji se iz rodne Italije doselio u Entre Rios i zemlju pretvorio u riznicu prosperiteta.

Tropini (69) je jednog popodneva, vozeći se automobilom, prošao pored mlina zidanog od pečene cigle koji je njegov deda podigao 1920. godine, tik uz mjesto na kojem je nekada bila usamljena stanica na kojoj se čekao voz. Lenčario je ispred crkve koju je njegov deda sagradio u gradu koji tek što je nicao oko njegovog mlina, Vijale. Odvezao se do njegovih polja gdje su se redovi soje protezali dokle pogled seže. Na polju je bio kombajn.

Bez njegove porodice i truda koji je ona uložila, smatra Tropini, Vijale ne bi ni postojao na mapi. Kada bi to samo bio kraj priče, kaže on. Istorija je sa sobom dovela populiste koji upravljaju ovom zemljom maltene otkada on zna za sebe.

Na početku je to bio Huan Domingo Peron, harizmatični vojni general koji je služio kao predsjednik od 1946. do 1955, a zatim i od 1973. do 1974. godine. Autoritarna ruka i državna moć u njegovoj izvedbi služile su siromašnima. On i njegova supruga Eva Duarte – poznatija kao Evita – dominirali su političkim životom Argentine još dugo pošto su umrli i inspirisali političare širom ideološkog spektra.

Među najvatrenijim peronistima bio je Nestor Kiršner, predsjednik u periodu između 2003. i 2007. godine, i njegova supruga Kristina Fernandez Kiršner, koja je na mjesto predsjednice stupila 2007. godine i ostala na toj funkciji sve dok Makri nije izabran. Njihova verzija peronizma – poznata kao kiršnerizam – bila je jasno ljevičarska. Uvećali su novčanu pomoć siromašnima i uveli poreze na izvoz sa ciljem da cijene namirnica ostanu niske.

Kako argentinski poljoprivrednici kažu, kiršnerizam je bio samo fensi naziv za konfiskaciju i rasipanje njihovog kapitala na neproduktivne mase. Oni posebno ističu porez od 35 odsto na izvoz soje koji je nametnula predsjednica Kiršner.

“Umjeli smo da kažemo da je na svaka tri kamiona koji odlaze u luku, jedan za Kristinu Kiršner”, kaže Tropini.

Zato je on slavio dolazak novog predsjednika. Makrijeva administracija obećala je da će modernizovati vladu i obnoviti ugled Argentine kod međunarodnih investitora. Kosmopolite, tehnokrate koje govore engleski, a koje su pronašle mjesta u Makrijevoj vladi, isticale su svoju ulogu kao antipod destruktivnim silama koje su vladale kontinentom.

“Mi smo zemlja koja se bori sa populističkim nasljeđem”, rekao je u jednom intervjuu nedavno Markos Penja, Makrijev šef kabineta. “Prihvatamo ideju da pokažemo čitavom regionu i svijetu, a naročito Argentincima, da sa otvorenim društvom, otvorenijim političkim sistemom i otvorenijom ekonomijom možemo mnogo više nego sa zatvorenom populističkom kulturom.”

Među prvim stvarima koje je novi predsjednik najavio bilo je smanjenje poreza na izvoz.

“Konačno smo mogli da dišemo”, kaže Tropini.

Ali Tropini je kritički nastrojen prema Makriju pošto novi predsjednik nije uspio da prevaziđe ekonomsku krizu. Slabija valuta čini argentinsku soju konkurentnijom na tržištu, istina, ali takođe povećava cijenu goriva koje je Tropiniju neophodno kako bi pokrenuo svoju mašineriju. Zbog visokih kamatnih stopa za njega je neizvodljivo da kupi još jedan kombajn sa kojim bi mogao da proširi farmu.

Makri je u septembru, suočen sa sve manjim prihodima vlade, vratio na snagu porez na izvoz. “Taj novac služi za finansiranje socijalnih programa za ljude koji nisu zaposleni”, gunđa Tropini. “Tako se podržava lijenjost.”

Zašto je ekonomija i dalje na samrti u ovoj južnoameričkoj zemlji tema je koja bi mogla da odredi pravac u kojem će se Argentina kretati, odnosno da prelomi hoće li se vratiti populizmu. Ekonomisti smatraju da su problemi Argentine na ekonomskom planu toliko ozbiljni da bi bilo koja administracija imala velikih poteškoća da se sa njima nosi.

U prvim godinama Makrijeve administracije, vlada je svakako umanjila porez na izvoz i uspostavila kakvu-takvu kontrolu nad vrijednošću nacionalne valute. Došle su investicije, ekonomija je u 2017. porasla za blizu tri odsto, a rast se u posljednjih pet mjeseci protekle godine dodatno ubrzao. Međutim, u strahu od deficita, investitori su napustili Argentinu. Pezos je doživio kolaps, a inflacija je eksplodirala. Ekonomija je sada u potpunom haosu.

Vlada insistira na tome da će dobri dani tek doći. Smanjenje potrošnje doprinijelo je smanjenju budžetskog deficita na oko tri odsto, a Argentina je ponovo integrisana u globalnu ekonomiju.

“Osnove ekonomije i društva sada su zdravije”, kaže Migel Braun, sekretar u Ministarstvu finansija. “Argentina je na boljem mjestu, a pred nama su decenije rasta.”

Nadomak grada Parana, u pokrajini Entre Rios, 24-godišnja majka troje djece Ajelen Benitez bauljala je po gradskoj deponiji gdje skoro 6.000 porodica svakog dana odlazi u potragu za osnovnim potrepštinama. Nedavno je ostala bez posla spremačice i plate od 3.000 pezosa mjesečno, a sada prevrće đubre u nadi da će pronaći nekakvu odjeću koju će moći da proda na pijaci, dok se njena dvogodišnja ćerka igra u blatu. Devojčica na leđima nosi rančić na kojem su oslikane junakinje iz dečjeg filma “Frozen”.

Ajelen iz gomile smeća izvlači par kožnih cipela.

“To je jedini način da prehranim svoju djecu”, kaže ona.

Nedeljnik.rs