Iza trgovinskog konflikta Trampove administracije sa Kinom krije se stalni strah da SAD mogu izbubiti svoju prednost u globalnoj tehnološkoj trci. I nije riječ samo o Trampu.
Američki vladajući krugovi u cjelini analiziraju kineski program “Proizvedeno u Kini 2025” (koji je osmišljen da obezbijedi Kini dominaciju u cajber potencijalu, a takođe i u sferi vještačke inteligencije, aeronautike i drugih naprednih grana) ne samo kao ekonomski izazov već i kao geopolitički rizik.
Smatra se da je sve u opasnosti – od američke telekomunikacione infrastrukture i intelektualne svojine do vojnih pozicija SAD u Istočnoj Aziji.
Činjenica da su tehnologije postale izvor geoplitičke napetosti protivurječi prognozama mnogih naučnika i političara. Još sredinom 2000-ih iznošeno je mišljenje da će geografija uskoro prestati da igra značajnu ulogu u funkcionisanju globalnih tržišta. Globalizacija i tehnologije treba da dovedu do pojave “ravnog” svijeta sa idealnom konkurencijom. U takvom svijetu kadrovi se automatski ravnomjerno raspoređuju između regiona i zemalja, a visoko kvalifikovani radnici povezani su sa proizvodnim procesima na daljinu i samo kad je to potrebno.
U realnosti se, međutim, geografsko raspoređivanje talentovanih kadrova u XXI vijeku pokazalo čak neravnomjernije nego ranije. Nekoliko ključnih centara u Amrici i Kini privukli su suštinski dio visoko kvalifikovanih stručnjaka za digitalne i druge tehnologije iz čitavog svijeta. Nije do kraja jasno zašto se to događa. Ipak, neki naučnici sada koncentraciju digitalnih stručnjaka objašnjavaju ulogom “prećutnog znanja” – na primjer, insajderskih now-how metoda i procedura po granama, ili tehničkom ekspertizom koja obezbjeđuje vrijednost samo u određenim uslovima.
Onoliko koliko se znanja sve jače koncentrišu u klasterima, isto se dešava sa tehnološkim istraživanjima, razvojem i komericijalizacijom inovacija. Ovaj trend je moguće izmjeriti ako se izračuna broj start-up kompanija čija vrijednost prelazi 1 milijardu USD, a koje se pojavljuju u ovom ili onom regionu svijeta. Sudeći po tom pokazatelju, u korist dvije zemlje – Kina i SAD – ide skoro čitavo tehnološko preduzetništvo u svijetu. U sferi inovacija brzo se krećemo ka svijetu “Velike dvojke”.
Osim toga, sve je više svjedočanstava o koncentraciji rasta proizvodnje u kompanijama koje primjenjuju digitalne tehnologije u širokom obimu. Tokom protekle decenije, uski krug onih koje OECD naziva “graničnim firmama” ostvario je gotovo čitav rast globalne produktivnosti, dok “zaostale kompanije” – to jest, sve druge firme – suštinski uopšte povećale svoju produktivnost. Taj disbalans stvorio je iluziju agresivnog usporavanja tempa rasta produktivnosti, mada je realan problem to što se zaoštrava podjela kompanija prema njihovom tipu.
Svijet u kojem su tehnološki now-how, inovacije i rast produktivnosti čvrsto koncentrisani u klasterima više je igra sa nultom sumom i zato je podložniji geopolitičkoj konkurenciji. Regioni koji privlače talentovane kadrove faktički eliminišu sve ostale iz učešća u procesu transfera tehnologije i stvaraju nekoliko velikih kompanija-pobjednica sposobnih da dostignu brz rast produktivnosti i konkurentnu dominaciju. U takvim uslovima kinesko-američka konkurencija za talentovane zaposlene i vodeće kompanije postaje praktično neizbježna.
Problem komplikuje činjenica da Kina nije demokratija.
Vlada koristi napredne tehnologije ne samo za praćenje stanovništva i pritisak na one koji su drugačijeg mišljenja, već i da bi reagovala na potrebe građana u usavršavala državne usluge. Nove tehnologije pomažu vlastima da upravljaju sve složenijim socijalnim, političkim i ekonomskim sistemima, obezbjeđujući im skoro kompletnu informaciju, ali one, samim tim, neutrališu snage koje su stale na kraj ranijim autoritarnim sistemima, ne samo SSSR-u.
Sasvim je moguće da se ispostavi da su vještačka inteligencija i Big Data veliki poklon za autoritarne režime.
Treba da se pripremimo za nadolazeći konflikt. Kao i u prethodnom Hladnom ratu, suparništvo radi tehnološke dominacije između SAD i Kine uticaće na cijeli svijet, a to potencijalno vodi ka zaoštravanju borbe protiv globalizacije: nezadovoljstvu raspodjelom bogatstva i dohotka pridružiće se zabrinutost zbog pitanja nacionalne bezbjedosti. Pojavljuje se iskušenje da se unište globalna tržišta i ode u izolaciju spostvenih podataka i tehnologija.
Osim toga, američka i evropska politika podrške otvorenim tržištima biće na ispitu, a takođe i vjera u korist stroge antimonopolske politike. Hoće li evropska i američka tržišta ostati otvorena za kineske kompanije? Hoće li zapadni antimonopolski organi spremni da zdrobe tehnološke gigante u svojim zemljama rizikujući, samim tim, da ustupe globalna tržišta kineskim “nacionalnim šampionima”? Mnogo toga će zavisiti od spremnosti vlasti u Kini da izjednači pravila igre u svojoj zemlji. To znači sprovođenje ekonomske liberalizacije i ograničavanje politički motivisane državne intervencije u ekonomiji. U ovom trenutku Kina se očigledno kreće u suprotnom smjeru.
Ako autoritarni režim postigne uspjeh u tehnološkoj trci i ako mu nove tehnologije daju mogućnost da bolje upravlja zemljom, a da pritom ne bude neophodnosti da se poveća politička transparentnost, onda će iz te činjenice zaključke izvući sve vlade ovog svijeta. Upravo će se zato tehnološki hladni rat koji se nazire voditi ne samo za podatke i talentovane kadrove koji su u stanju da dostignu ekonomsku i geopolitičku prednost. Kao i prethodnog puta, biće to rat koja će odrediti budućnost liberalne demokratije.
Manuel Muniz*
Izvor: Vijesti
(Autor je dekan IE Škole globalnih i javnih poslova u Madridu i viši saradnik u Belfer centru za nauku i međunarodne poslove Kenedi škole Univerziteta HarvardCopyright: Project Syndicate, 2019.)
