Broj firmi koje u Crnoj Gori otvaraju državljani Turske drastično je porastao u prošloj godini, pokazuju zvanični podaci. Sve više Turaka dolazi u Crnu Goru, ne samo zbog posla, nego i odluke da se sa porodicom presele i nastave život u zemlji u kojoj, kako kažu, pronalaze dosta toga novog i drugačijeg, ali i sličnog sa njihovom domovinom.

Murad Olcay se prije mjesec i po sa porodicom doselio u Podgoricu i tako postao jedan od 2.500 sunarodnika koji su odlučili da napuste Tursku i nastave život u Crnoj Gori. Kao neke od ključnih razloga zašto je napustio Tursku navodi ekonomsku krizu i politički pritisak. Na pitanje o kakvom se političkom pritisku radi i da li kao poslovan čovjek možda mora “povući” veze da bi sebi omogućio više opcija za biznis, odgovara:

“Da, upravo to je u pitanju. To je pravac kojim novac u Turskoj danas ide. On odlazi ka provladinim biznismenima. Neko će reći, pa dobro, tako je manje više svuda. Ali ne i u Turskoj. Tamo do najboljih poslova dolaze tajkuni bliski vlasti koji nijesu obrazovani, ali su lojalni. Veoma je teška klima za obrazovane i sposobne poslovne ljude koji pripadaju srednjem staležu. Tome dodajmo i da je ekonomija u protekle dvije godine u stalnom padu, a sve više je poreza”, kaže Murad za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Murad sa suprugom planira da se u Crnoj Gori oproba u prodaji tekstila i odjeće za bebe. Misli da je to tržište koje obećava i spreman je za taj izazov.

“Moja supruga će biti glavna za taj posao. Za početak planiramo da otvorimo manju prodavnicu u Tuzima. Do kraja godine želimo da nešto slično uradimo i u Podgorici i Budvi. To je plan, vidjećemo. Inače, bebi konfekcija je rastuće tržište, a ovdje u Crnoj Gori vidim puno beba i sve su one naše potencijalne mušterije. Vidim dobru šansu za dobar posao za mene i suprugu”, navodi.

Selin Harputlu je prije osam mjeseci iz Istanbula doputovala u Podgoricu, gdje je pokrenula posao koji nam opisuje kao “kreativni biznis”. Vlasnica je umjetničkog bara u centru grada.

“Ja sam uvijek sanjala da imam neko malo mjesto gdje ću moći gostima da ponudim kafu, čaj, salep i mogućnost da kupe nešto od mojih umjetnina. Ja stvaram umjetničke predmete tako što vezem ili koristim tkanje kao tehniku. Moja ideja je bila da će se to dopasti mušterijama u Crnoj Gori i bila sam u pravu”, priča.

Da je sve više državljana Turske koji posluju u Crnoj Gori pokazuju i podaci Poreske uprave, prema kojima je broj Turaka koji su do kraja prošle godine otvorili firme u Crnoj Gori značajno porastao. Koliki je porast u pitanju možda najbolje ilustruje podatak da je u 2017. otvoreno 435 privrednih društava čiji su osnivači turski državljani, da bi taj broj već u 2018 porastao tri puta – na 1.545.

Magistar ekonomije i jedan od urednika poslovnog portala Crnagoraturska.com Jasmin Spahić u izjavi za RSE podsjeća da su prve velike strane investicije u Crnu Goru nakon obnavljanja nezavisnosti stigle upravo iz Turske. On kaže da je više razloga za najnoviji porast interesovanja Turaka za investicije, ali i život u Crnoj Gori.

“Crna Gora je prijateljska zemlja Turskoj, nije geografski daleko, članica je NATO (Turska je jedna od zemalja osnivača Alijanse) Takođe, Crna Gora je na putu ka EU, što Turskoj odgovara za sticanje ekonomskih, političkih i drugih benefita. Tu su i drugi razlozi poput prirodnih ljepota Crne Gore, umjerene klime i načina života koji je dosta opušteniji i sporiji”, konstatuje Spahić.

Kada je pokretanje posla u Crnoj Gori u pitanju, ističe Spahić, procedura je dosta olakšana za strane državljane.

“Možda je jedina njihova zamjerka to što se za sve dozvole mora ići u desetak različitih mjesta da bi se sve to prikupilo i završilo. To bi moglo sve da bude olakšano u smislu da se sve te radnje obave na jednom mjestu, u jednoj kancelariji ili instituciji. No, sve je to dosta ubrzano i od osnivanja preduzeća do dobijanja dozvole za rad potrebno je svega tri do četiri sedmice”, kaže Spahić.

Selin Harputlu dobila je boravište u Crnoj Gori na period od godinu i kaže da će po isteku tog roka obnoviti svoj boravak. Na pitanje koliko je bilo komplikovano da dobije sve neophodne dozvole za pokretanje biznisa i da li joj je birokratija predstavljala problem, ovako odgovara:

“Puno ima papirologije, nema kraja tome. Svaki put kada dođe inspektor traži neki novi papir. Pokušavam da se naviknem na to.”

Za osam mjeseci, koliko je u Crnoj Gori, Selin je naučila dosta riječi crnogorskog jezika, a stekla je i prva prijateljstva.

“Ne družim se samo sa ljudima iz turske zajednice u Crnoj Gori. Imam moje crnogorske prijateljice… Dudu, Milenu, Ivanu, Ninu”, kaže Selin.