Sporazum o zajedničkom evropskom zaduženju mnogi političari nazivaju “istorijskim trenutkom”. No je li to i ispravna odluka?
Objašnjenje zvuči uvjerljivo. Novi fond za obnovu će Evropskoj uniji, koja je uslijed pandemije korone zapala u ekonomske poteškoće, pomoći da ponovo prikupi snagu – i istovremeno će odaslati znak solidarnosti. Jaki će pomoći slabijima. A budući da bi ta solidarnost trebala biti popraćena i osjećajem zahvalnosti, ovaj program će oslabiti populiste. Više novca iz Brisela znači manje glasova za Salvinija i njemu slične – tako otprilike glasi pomalo gruba računica. No ona se, nažalost, u prošlosti rijetko pokazala tačnom.
S druge strane postoji jedan svijetao uzor iz prošlosti. Nakon Drugog svjetskog rata su SAD svojim sada već legendarnim Maršalovim planom organizovale obnovu Evrope.
No trenutno u Evropi ne treba ništa obnavljati, a nema ni manjka prehrambenih proizvoda koje bi trebalo nadoknaditi. Ono čega ima su zahtjevi i očekivanja, koje sve treba finansirati – naknade za nezaposlenost ili prisilni odlazak na skraćeno radno vrijeme, penzije, izdvajanje za zdravstveno osiguranje. Različiti oblici socijalnih izdataka u vremenima krize rastu – a većina državnih budžeta već i sada su na granici izdržljivosti. Ali za krpljenje tih budžetskih rupa je EU trenutno najlošiji izbor.
Ne može se govoriti o pomoći za nezaposlene ako se istovremeno ne raspravlja o visini i trajanju te pomoći. Ne može se govoriti o penzijama bez da se priča i o dobi u kojoj se u penziju može ići. No stranim biračima dati da suodlučuju o pitanjima državnog proračuna drugih, to ne želi ni jedna članica EU-a – a ponajmanje one zemlje koje sada posebno glasno pozivaju u pomoć.
Političari koji su sada dogovorili ovaj paket pomoći znaju da “normalno” finansiranje budžeta drugih država uz pomoć zajedničkih dugova oni ne mogu objasniti svojim građanima. Zbog toga oni sada naglašavaju da se tu ne radi o “lošim starim dugovima”, već o “dobrim novim dugovima”.
Stoga se definišu novi projekti okrenuti spram budućnosti, koji bi trebalo da ojačaju Evropu. Naravno da pritom niko ne misli na ponavljanje priče s izgradnjom nepotrebnih aerodroma, koji su u Španji građeni novcem EU-a., ali ko jamči da će ovaj puta biti bolje? Na kraju krajeva sada je potrebno dati više novca i to u kraćem vremenu. Ali ne samo stručnjaci – i građani su uvidjeli gdje su problemi. Tako u Bugarskoj ljudi protestuju jer se boje da bi novac iz Brisela ponovo mogao završiti u nečijim privatnim džepovima.
Ove sadašnje obimne izdatke Evropske unije će vraćati mlada generacija. Grčki sociolog Mihael Kelpanides je u jednoj studiji mjerio stepen evropske osviještenosti sadašnje generacije mladih. Pritom je svoje istraživanje sproveo na mjestu gdje bi razumijevanje za teme i probleme drugih trebalo biti posebno jako: na najstarijoj Evropskoj školi na kontinentu, onoj u Luksemburgu.
Njegov zaključak: “Kada se (mladi ljudi) s tako različitim nacionalnim porijeklom nađu skupa, tek to im stvara jasnu sliku o tome koliko su zbilja različiti. Ta spoznaja može umjesto jačanja osjećaja zajedništva dovesti i do svjesnog odvajanja jednih od drugih.”
Kelpanidesova studija je samo jedan kamenčić u mozaiku, ali ona pokazuje: ko vjeruje u predivnu ideju evropske integracije, ne bi smio od građana tražiti previše odjednom.
No sada, kada je odluka već donesena, EU bi trebao novac usmjeriti tamo gdje Evropljani stvarno moraju postati jači. Recimo u zajedničku evropsku odbranu. No za nju je u pregovorima odvojeno samo sedam milijardi eura – ne baš velika suma.
Evropska unija bi mogla i tamo nastaviti, gdje je već došlo do najljepših izraza solidarnosti u sadašnjoj krizi. Više evropskih država (i Švajcarska!) su prihvaćale pacijente oboljele od Covida-19 iz prenatrpanih italijanskih i francuskih bolnica.
Uspostavljanje evropskog registra bolničkih kreveta za intenzivnu njegu , dogovor da će se u kriznim vremenima zemlje EU-a u zdravstvenim pitanjima međusobno pomagati, dijeliti krevete i lijekove, te da neće maske zadržavati samo za sebe – to bi bio uistinu istorijski signal. I to jedan za koji ne bi trebalo čak ni postaviti ploče na kojima piše: Finansirano sredstvima Evropske unije.
Izvor: SEEbiz
