Posljednjih godina su ruski mediji zabavljeni računicom koliko koja zemlja treba da proizvodi barela nafte kako bi ispoštovala dogovor OPEK plus koji potpisuju članice Organizacije zemalja izvoznica nafte i još neke zemlje. Ali nije suština u kvotama ni u kvantitetu, pa čak ni tome da li je ispravna bila odluka V. Putina kada je, na savjet direktora Rosnjefta, napustio dogovor OPEK plus.
Rusija je napustila taj dil početkom marta u nadi da će zadati težak udarac glavnim konkurentima: Sjedinjenim Državama koje proizvode skuplju naftu iz škriljaca i Saudijskoj Arabiji čiji je državni budžet sračunat na visoku cenu nafte. To je bila Putinova kardinalna greška.
Umjesto trijumfa, Rusija je izazvala cjenovni rat koji je objavio ambiciozni saudijski princ Mohamed bin Salman, obećavajući da će preplaviti, posebno Evropu, naftom po damping cijenama. Proizvodnja je uvećana, cijena barela sirove nafte je strmoglavo pala.
Putin je ovih dana očito izgubio taj blickrig kada je u okviru OPEK plus sačinjen novi dogovor da se proizvodnja nafte znatno smanji kako bi se cijena stabilizovala.
Ali nije u tome poenta. Naime, napori naftnog kartela OPEK i zemalja koje su im se pridružile poput Rusije, Kazahstana i Azerbejdžana, jesu da smanje količinu nafte jer globalnoj ekonomiji naprosto treba manje nego što oni mogu da proizvedu. Tako su 23 izvoznice nafte u dogovoru smanjivale proizvodnju od 2017, pa je ipak sve veći bivao nepotrebni višak proizvodnje onoga što smo nekad zvani „crnim zlatom“.
I to sve, nemojmo zaboraviti, iako potencijalno moćni proizvođači poput Venecuele, Irana i Libije iz različitih razloga proizvode znatno manje nego što mogu.
Zaključak se nameće: „crno zlato“ je možda bilo energetska šifra XX vijeka, ali u XXI v. su to borba protiv klimatskih promjena, obnovljiva energija, energetska efikasnost, borba protiv plastike u okeanima. Jednostavno, privredi ne treba ni izbliza toliko nafte koliko se može proizvesti.
Pandemija korona-virusa je katastrofično oborila globalnu potražnju za energentima i tako samo ogolila problem sa viškom nafte. Tokom novih pregovora u okviru OPEK plus je ruski ministar energetike rekao da se razgovara o smanjenju proizvodnje nafte koje bi trajalo dvije, tri ili četiri godine. Dakle, učesnici sastanka su ozbiljno računali na to da će se znatno manje nafte prodavati sve do 2024?
Na kraju su se dogovorili da smanje proizvodnju do maja 2022. Ali ko može da garantuje da će se do tada potražnja vratiti barem na nivo sa kraja prošle godine? Da će ponovo biti jednak broj aviona sa turistima i poslovnim ljudima kao što je to bilo prije pandemije? Da će jednak broj brodova prevoziti robu iz Kine ka Americi i Evropi?
Uz to, nema nikakvih garancija da će se potpisnici stvarno pune dvije godine držati dogovora i da neće prebaciti dozvoljene kvote. To se već dalo naslutiti po gunđanju Meksika koji je mnogo uložio u naftnu infrastrukturu.
Velike su šanse da novi sporazum bude prekršen, čak i da propadne. Ako se to desi, sve potpisnice – a da ne pominjemo one koje su sa strane, poput SAD, Kanade, Brazila i Norveške – pojuriće da prodaju što više nafte koliko god cijena bila niska. Oni koji imaju previsoke troškove proizvodnje naprosto će propasti.
Pa čak i da ne izbije taj brutalni rat niskim cijenama – kraj naftne ere nagovještava sama činjenica da je dogovoreno smanjenje proizvodnje za čak petinu i da će to trajati najmanje dvije godine, a možda i zauvijek.
U uslovima ozbiljnog sloma proizvodnje, ko će htjeti da investira pare u razvoj ove industrije, recimo u nova, daleka i teško dostupna naftna polja? Rusija može da zaboravi na ekstremno skupe planove da osvoji naftne rezerve Arktika. Svjetska industrija nafte će stagnirati i čekati bolja vremena, a najrazvijenije zemlje će nastaviti putem kojim su krenule – što dalje od fosilnih goriva.
Kako se lijepo kaže: ni kameno doba se nije završilo zbog manjka kamena, nego jer su pronađene naprednije tehnologije. Naftno doba još nije gotovo, ali je korona virus ubrzao njegov kraj. Zemlje koje su, poput Rusije, zavisile od naftnog šprica, moraće ubrzano da promijene biznis-model.
Andrej Gurkov
(Deutsche Welle)
