Vječno pitanje na koje ekonomisti pokušavaju da daju odgovor, glasi: Umire li ekonomska ekspanzija zbog starosti ili ih ubijaju veliki događaji ili pak loše politike?
Ekonomska ekspanzija počela je još u junu 2009. Ekonomisti raspravljaju, nesumnjivo, ovo pitanje: Da li ekonomske ekspanzije umiru od starosti (sadašnji je započeo u junu 2009.) ili su ih ubijeni velikim događajima ili lošim politikama? Ono što je poznato je da sve ekspanzije završavaju. Bog upozorava civilizaciju da prebrzo vozi. Kad ON ili nešto drugo odluči da se ovakva ekspanzija koja traje već 111 mjeseci i uskoro će za dvostruko nadmašiti trajanje najdužeg ekonomskog rasta koji je trajao 58 mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata?, piše The Washington Post.
Prošlo je već jako puno vremena i vrlo je vjerovatno da će početi pad s godišnjim deficitom od oko 1 bilion dolara.
Predsjednička kancelarija za upravljanje i budžet projektovala je da će deficit za fiskalnu 2019. godinu, biti 1.085 biliona dolara. U Ovalnoj sobi trljaju ruke i kažu da je ekonomija odlična kao i obično.
Robert J. Shiller iz Yale Univerziteta, pišući u New York Timesu, smatra da nema mjesta optimizmu. Napominje kako je rast američkog BDP-a od 1947. zabilježio rast od 4,1 posto u 101 kvartalu, koliko je bio i ove godine u drugom kvartalu. Najbrži rast od 13,4 posto bio je 1950. u posljednjem kvartalu i to vjerovatno zbog loših vijesti – hladni rat, korejski rat strah od atomskog oružja i nagli rast kupovanja proizvoda koji bi trebao u slučaju rata. I danas izgleda, kako piše Shiller, da će porasti potražnja za sojom, čelikom i drugim proizvodima zbog straha od intervencije vlade i trgovinskog rata, kao i zbog straha od rasta kamata.
Još jedna dugogodišnja ekonomska rasprava odnosi se na tačku u kojoj će odnos duga prema BDP-u potisnuti rast. Dobra vijest – jer će zadovoljiti intelektualnu znatiželju – je da ćemo saznati gdje je ta tačka: U roku od deset godina nacionalni dug vjerovatno će biti 100 posto BDP-a, pa i veći. Irwin M. Stelzer iz Hudson Instituta kaže, “Kad bi neograničeno zaduživanje, finansirano štampanjem novca, bio put ka prosperitetu, tada bi Venezuela i Zimbabve bili na vrhu ljestvice rasta”.
Jerome H. Powell, predsjednik Saveznih rezervi kaže da je fiskalna politika na “neodrživom putu”, ali takva upozorenja su zvučna pozadina – niko ih ne primjećuje. Riječ “neodrživ” u fiskalnoj retorici slična je “neprihvatljivom” u diplomatskom govoru, i obično se odnosi na situaciju koja će se uskoro dogoditi.
Nedavna analiza Međunarodnog monetarnog fonda napomenula je da među naprednim ekonomijama samo Sjedinjene Države očekuju povećanje udjela duga u BDP-u u idućih pet godina. Američki klub samozadovoljnih će sigurno odgovoriti: No, među tim ekonomijama, naša djeluje posebno dobro.
Štoa, međutim, ako je to učinak eksplozije duga? Javni dug američke vlade u deset godina se utrostručio.
Uprkos današnjem upornom neslaganju između stranaka, politička klasa više je udružena klasičnim interesom nego što je podijeljena ideologijom. S lijeva na desno, ova klasa ima stalnu potrebu za proizvodnjom ogromnih deficita – kroz poreze, namete biračima koji su mnogo veći od državnih dobara i usluga koje isti ti birači konzumiraju, a istovremeno opteretiti buduće birače dugovima i troškovima koje će plaćati dugo godina nakon što ove političke garniture ne bude na vlasti.
Ovakav pristup proizlazi iz političke filozofije u mjuziklu “Annie”:“Sutra je daleko, do sutra uvijek ima vremena još jedan dan”. Ali za normalne ljude, to sutra upravo stiže.
Express.hr
