Profesori ekonomije su vrlo svjesni toga da epidemija teško ugrožava kapitalistički sistem. Ne zato što trga „privredne tokove“ – već zato što budi pamet ljudi. Ko još sada vjeruje vladi da treba uništiti javno zdravsto i privatizovati ga? Ko još vjeruje dogmi EU da „slobodna i neograničena konkurencija“ donosi blagostanje? Ko još vjeruje u kapitalizam?
Tomaž Mastnak je u svojoj kolumni u Dnevniku (18.3.2020.) kratko i jasno opisao dvije strategije borbe protiv pandemije. Kinezi su zaštitili ljude na račun kapitala – i zaustavili epidemiju. EU i SAD spašavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi.
Profesor ekonomije Jože P. Damijan ne slaže se s Kinezima. Predvidio je da može doći do trenutka u kojem će „čelnici država i izabrani predstavnici naroda doći do nužnosti nepriličnog izbora između broja mrtvih i uništenja privrede“ (Dnevnik, 20.3.2020.). Vrijedilo bi dodati: „uništenja kapitalističke privrede“.
Profesor Damijan nije jedini koji o pandemiji razmišlja sa stajališta kapitala. Još početkom marta britanski je novinar Jeremy Warner napisao: „S čisto nezainteresovanog ekonomskog stajališta će COVID-19 na dugi rok biti možda čak i blago koristan, jer će pospješiti škartiranje starijih osoba.“
Kapitalizam još od svoga početka proizvodi problem „suvišnog“ stanovništva. „Nezainteresovana“ ekonomska nauka, koja gleda sa stanovišta kapitala, još je odavno tražila rješenja, koja bi otpravila posljedicu („suvišne ljude“), a sačuvala uzrok (kapitalizam). Klasik kapitalističke političke demografije Thomas Malthus izračunao je da se stanovništvo razmnožava brže nego što narasta proizvodnja hrane. Zašto? Jer ljudi pojedu sve raspoloživo, ako previše jedu i previše se razmnožavaju. Rješenja su u tome da se pritiskaju prema dnu nadnice, povremeno zakuva rat, obaveže radnike na seksualnu apstinenciju – i, naravno, poštovati blagotvornost bolesti, koje škartiraju bolešljive i neproduktivne.
U duhu Malthusa profesoru Damijanu pridružio se profesor Bogomir Kovač (Mladina, 20.3.2020, preneseno u Dnevniku 21.3.2020): „Protiv pandemije se ne možemo boriti tako da u ime zaštite ljudi zaustavimo privredne tokove, jer ćemo na kraju svi izgubiti.“ I profesor Kovač nije dodao da misli na kapitalističke „privredne tokove“. Tim propuštanjem prikrio je da želi osigurati uzrok (kapitalizam) – i da zahtijeva da se pomirimo s posljedicom (umiranjem boležjivih, slabih, osjetljivih, starih).
Profesori ekonomije računali su zbrzano. Nisu uvažili da slovenski zdravstveni sistem ne bi izdržao ako bismo virusu omogućili režim „laissez faire, laissez passer – pustite da radim što hoću; pustite da idem kamo hoću“. Trideset godina kapitalističkih „privrednih tokova“ u farmaceutskoj industriji, u preprodaji opreme, u privatizaciji, uzdrmalo je slovenačko javno zdravstvo. Ali ga na sreću nije uništilo. Ta javno je zdravstvo jedino sposobno da se uhvati u koštac s pandemijom.
Dokaz je Italija u ovom trenutku najgore žarište s apsolutno najvećim brojem umrlih (u međuvremenu su ju pretekle SAD, op.p.). Godine 1975. bilo je u Italiji 10,6 bolničkih kreveta na hiljadu stanovnika, sada ih je 2,6. Između godina 2009. i 2017. tamo su u zdravstvu ukinuli 46.500 radnih mjesta. Prednost su davali „privrednim tokovima“ – sada gube ljude, a i privredni tokovi su zastali.
Dilema nije: ili privreda ili ljudi, jer ako se odlučite za privredu izgubićete oboje. Odlučite li se za ljude, sačuvaćete oboje. Pravo je pitanje: kakva privreda, da bi bila u službi ljudi? Sada se okrutno pokazalo da neoliberalni kapitalizam nije privreda koja bi koristila ljudima. Države pod pritiskom pandemije već krše neoliberalnu dogmu EU: da bi zaštitile ljude (kao Španija, koja je nacionalizovala zdravstvene ustanove), ili da bi zaštitile kapitalizam (kao Italija, koja je nacionalizovala avionska dioničarska društva). Od neoliberalizma treba braniti kako ljude tako i sami kapitalizam.
Ali neoliberalizam je samo do krajnosti dotjerana logika kapitalizma. Pokazalo se da je kapitalizam uopšte, a neoliberalni još i posebno, tvrd sistem, koji se ne može prilagoditi na spoljne udarce. A tvrd je zato jer je unutrašnje nestabilan i svaki ga spoljni udarac prodrma. Ako ga ne zaljulja vanjski udar, podlokavaju ga unutrašnje kontradikcije.
Do epidemije su nas apologeti kapitalizma uvjeravali da moramo prije ili kasnije očekivati krizu. To je govorila i „nezainteresovana“ ekonomska nauka: odrecite se sada, da omogućite viškove profita kapitalu – da biste se mogli još više odricati za vrijeme krize i omogućili kapitalu barem prosječne profite. Sada nas nauka uvjerava da će epidemija prouzrokovati krizu. Ali sistem će upasti u krizu jer je unutrašnje nestabilan, jer je sam u sebi kontradiktoran.
Dnevnik, Ljubljana 25.3.2020, sa slovenačkog preveo Srećko Pulig
Izvor: Forum.tm
