Zlato je oduvijek predstavljalo sigurnost i od uspostavljanja međunarodnog finansijskog sistema, bilo je glavna valuta ne samo za trgovanje, nego i za čuvanje monetarnih rezervi centralnih banaka.
Kasnije je američki dolar preuzeo tu ulogu, da bi od početka svjetske ekonomske krize, 2008. godine, zlato ponovo postalo atraktivno. Prema podacima MMF-a, u tom periodu su centralne banke zabilježile najveći rast rezervi u zlatu u prethodnih četvrt vijeka. Zbog toga je na svjetskom tržištu cijena zlata, koja je 2008. iznosila 700 dolara za finu uncu, iz godine u godinu rasla da bi u jednom trenutku dostigla nivo od čak 1.920 dolara. Kada su najrazvijenije zemlje počele da primjenjuju programe ekonomskog oporavka i izlaska iz krize, cijena zlata počela je da pada spuštajući se na nivo od oko 1.000 dolara po unci. Međutim, turbulencije na međunarodnom finansijskom tržištu, izazvane Bregzitom, uticale su na odluku investitora da usmjere ulaganja u zlato, a potom i na rast cijene. Zlato je postalo utočište za investitore, jer je svojevrsna garancija sigurnosti u nemirnim vremenima. Kada su kamatne stope na štednju počele da padaju i građani su počeli da razmišljaju o ulaganjima u zlato.
Kad je riječ o ulaganju u investiciono zlato (najviši stepen čistoće), koje predstavlja svojevrsnu sigurnu luku, u ulozi kupaca mogu se pojaviti i pravna i fizička lica. Inače, kupovina investicionog zlata, čija je cijena u prethodnih 15 godina porasla gotovo četiri puta, moguća je u svim zemljama Evropske unije. Ova vrsta ulaganja isplativija je od štednje u banci, ili trgovine na berzi. Utoliko prije što cijena zlata na svjetkom tržištu ponovo raste a ta vrsta ulaganja se, za razliku od devizne štednje, ne oporezuje. Po svemu sudeći, zlato će u narednom periodu imati važnu ulogu u globalnoj ekonomiji i predstavljaće garant stabilnosti nacionalnih privreda. Svjetski savjet za zlato procijenio je 2015. da je u svijetu u opticaju oko 171.300 tona tog plemenitog metala od čega je polovina pretopljena u nakit, oko 20 odsto služi kao investicija, 10 odsto se koristi u industriji, dok je ostatak u službi monetarnih rezervi. Ovim podacima nije obuhvaćeno rudno bogatstvo koje je procijenjeno na oko 50.000 tona pri čemu se više od polovine neiskopanih rezervi nalazi u Južnoafričkoj Republici. “Kada bi se svo zlato pretopilo u jednu kocku, njene stranice bi bile duge najmanje 20 metara, a vredela bi oko 4.500 milijardi dolara”, tvrdi jedan od najbogatijih investitora, Amerikanac Voren Bafet. Za iskopavanje i preradu jedne unce zlata potrebno je uložiti u prosjeku oko 300 dolara, a u Južnoafričkoj Republici, donedavno najvećem svjetskom proizvođaču, ulaganja su i niža – oko 240 dolara po unci. Osim Južnoafričke Republike, na listi najvećih proizvođača zlata su Kina, SAD, Australija, Kanada, Peru, Čile, Rusija i Indonezija. Najveći uvoznik zlata je Indija, koja otkupljuje petinu ukupno proizvedenog plemenitog metala godišnje u svijetu, ali je polako pretiče Kina. Slijede Velika Britanija, Turska, Tajland, SAD, Ujedinjeni Arapski Emirati, Njemačka i Italija.
Aktivnija uloga Rusije i Kine na tržištu zlata podiže povjerenje u ovaj plemeniti metal i potkopava dominaciju američkog dolara. Činjenica je, takođe, da Rusija, zbog sankcija i pada cijena nafte, mora da se oslobodi dolarske zavisnosti (od 2005. zalihe zlata porasle su približno četiri puta). I Kina bilježi rast zlatnih rezervi koje su u 2015. godini porasle za 62 odsto dostigavši 1.600 tona. Zlato, zapravo, postaje finansijsko oružje, koje pojedine države koriste kako bi spriječile dominaciju zapadnih valuta i potkopale moć Amerike i Evrope. Za Rusiju i Kinu popunjavanje zlatnih rezervi je od strateškog značaja, jer će nezavisnost od američke valute donijeti nove izazove Vašingtonu i uticati na raspored snaga u svjetskoj ekonomiji. Osim toga, zlato je oduvijek posmatrano kao idealno sredstvo za očuvanje realne vrijednosti kapitala, pošto za razliku od novca, (većine) akcija i obveznica, veoma dobro “podnosi” inflaciju. Primjera radi, prvi Fordov model automobila koštao je, 1915. godine, 370 dolara, a sada model “mondeo” košta 24.000 dolara. I prije sto godina i sada to je bila vrijednost od 18 unci zlata (oko 540 grama). U trenutku kada izgleda da vodeće centralne banke štampaju novac kako im se prohtje, diže se glas za vraćanje “zlatnog standarda”. Da to, ipak, nije moguće najbolje se može vidjeti na primeru SAD, čiji dug premašuje 18 biliona dolara, dok rezerve zlata iznose 8.133,5 tona. Čak i ako bi prodali sve rezerve zlata Amerikanci ne bi mogli da pokriju ni pet odsto duga, s obzirom na to da bi dobili tek oko 400 milijardi dolara. Cijena zlata je u periodu od 2000. do 2012. godine konstantno rasla – skok sa 220 dolara za uncu na 1.800 dolara. Kad je riječ o procjenama za 2017. najveće banke su relativno oprezne mada se za kraj godine, a naročito za 2018, predviđa dalji oporavak cijene zlata, koje će ponovo zasijati punim sjajem.
Tri ključna faktora koja utiču na cijenu zlata
Kamatne stope: Rast inflacije “tjera” centralne banke da podignu referentne kamatne stope, što štednju u bankama čini atraktivnijom od ulaganja u zlato.
Snaga dolara: Zlatom se trguje na berzama, gdje je dolar neprikosnoveni vladar. Što je dolar snažniji, cijena zlata je niža.
Tražnja za zlatom: Centralne banke, kupovinom i prodajom na berzama, aktivno utiču na cijenu zlata. Ali da zlato ne mora da se prodaje čak ni kada “gori pod nogama”, pokazuje slučaj Grčke, čije su zlatne rezerve (112 tona), uprkos dugu od oko 300 milijardi eura, stabilne.
Dejan Jovović, Danas
