„Jeste li udati?“; „imate li djecu?“; „da li ste trudni?“; „planirate li porodicu?“ – zakonom su zabranjena pitanja, s kojima se žene u Crnoj Gori često suočavaju kada traže posao. Pa ipak, nema zvaničnih podataka o broju njih koje su diskriminisane prilikom zapošljavanja i na poslu. Iz podgoričkog Osnovnog suda saopšteno nam je da u prethodnih pet godina nisu imali nijedan predmet u vezi diskriminacije žena po osnovu pola na radnom mjestu.

Život i posao ne idu zajedno

Diskriminacija žena po osnovu pola prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu, tabu je kao i svaki drugi: zna se da je rasprostranjena (iako nema zvanične statistike), prećutkuje se, a i kad je pomenu njene žrtve, to čine tiho – da javnost ne čuje.

Predsjednica Sindikata banaka i koordinatorka mreže žena pri Uniji slobodnih sindikata Crne Gore(USSCG), Lidija Pejović, kaže da im se žene mahom žale na diskriminaciju prilikom zapošljavanja.

„Nemamo precizne podatke, ali dobijamo dosta prigovora. Ženama se postavljaju pitanja o braku, trudnoći, planiranju porodice… To se posebno dešava u manjim firmama, u kojima poslodavci žele osobu koja je spremna da radi a da ne bude odsutna, odnosno da nema nikakvih obaveza sem posla. Poslodavac će se, zato, uvijek prije opredijeliti da pod istim uslovima zaposli muškarca, nego ženu. Razlozi su uobičajeni: ako žena želi da se ostvari kao majka, ona je na tržištu rada neatraktivna. Zbog toga se mnoge od njih ustručavaju da ostanu u drugom stanju“, ističe Pejovićza Portal Analitika.

Blanko otkazi: Majke i one koje to hoće da postanu, suočavaju se, nažalost, s još većim nevoljama kad dobiju posao.

„Žena pri povratku s trudničkog bolovanja ili bolovanja neke druge vrste – bez obzira na to što se nalazi u stalnom radnom odnosu – uglavnom bude prebačena na lošije radno mjesto. Da ne govorimo šta se onda dešava s njenom platom. Mnogo je takvih slučajeva u praksi. Žena, jednostavno, zbog svega toga nema šansu da napreduje na poslu i na nju se uopšte ne računa“, naglašava Pejović.

Ovo je „bolji“ scenario. Jer postoji i onaj suroviji, koji se okončava – otkazom. Nerijetko se, naime, dešava da su žene prilikom sklapanja radnog ugovora primorane da potpišu otkaz bez upisanog datuma (tzv. blanko otkaz), koji poslodavcima omogućava da ih otpuste u slučaju trudnoće, bolesti ili nečeg trećeg. S ovim problemom podjednako se suočavaju i muškarci.

Iz USSCG upozoravali su prije nepune tri godine na ovu opasnu praksu, a iz Inspekcije rada je krajem decembra 2016. godine Danu saopšteno da oni tokom kontrola nisu utvrdili da postoji zaključenje blanko otkaza između poslodavaca i zaposlenih.

Država je, ipak, povukla određene poteze – ali na papiru. Kako je našem portalu u avgustu 2017. saopštila koordinatorka Radne grupe za izradu novog Zakona o radu, Vesna Simović Zvicer, zakonom je, u cilju izbjegavanja potpisivanja blanko otkaza, predviđeno da sporazumni prestanak radnog odnosa nastupa tek danom ovjere kod nadležnog organa. Na efekte ove odredbe moraćemo da pričekamo, jer novi Zakon o radu još nije donesen.

Ranjive grupe

Direktorica NVO Crnogorski ženski lobi (CŽL), Aida Petrović, napominje da diskriminacija prilikom zapošljavanja nekad počinje samim objavljivanjem konkursa.

„Za određene profesije traže se isključivo mlađe žene, do određene starosne dobi, najčešće od 30 do 35 godina“, navodi ona.

Petrović ukazuje da su diskriminaciji na poslu izložene i žene s invaliditetom, kao i žene iz tzv. ranjivih kategorija (Romkinje, žrtve nasilja i trafikinga, samohrane majke…). Dodaje da se diskriminacija javlja i zbog izloženosti drugim neprijatnostima vezanim za uslove rada.

„Kao što su, npr, omalovažavanje žene i njenih sposobnosti – koje je zasnovano na predrasudama i stereotipima – seksualno uznemiravanje, komentarisanje izgleda i oblačenja, vrijeđanje na osnovu socijalnog statusa i dr.“, izjavila je Petrović za naš portal, navodeći da je u praksi i sve više slučajeva mobinga.

Neznanje i strah prepreke do suda

U Crnoj Gori nema zvaničnih podataka o broju žena koje se suočavaju s problemom diskriminacije prilikom zapošljavanja i na poslu. Iz podgoričkog Osnovnog suda saopšteno nam je da u prethodnih pet godina nisu imali nijedan predmet u vezi diskriminacije žena po osnovu pola na radnom mjestu. Sagovornice Portala Analitika smatraju da su dva razloga tome: neobaviještenost žena o svojim pravima i strah.

Aida Petrović primjećuje da žene rijetko prepoznaju i prijavljuju diskriminaciju, te da takvi slučajevi još rjeđe stiže do suda.

„Žene su nedovoljno – ili uopšte nisu – upućene u svoja prava na radnom mjestu. Uglavnom strahuju od gubitka posla, visokih troškova u postupku, neizvjesnog ishoda prijave ili toka suđenja, zbog odsustva svjedoka. Praksa je pokazala da, čak i kad postupke pred sudom inicira žena koja trpi diskriminaciju, dokazi često izostaju, ona je sama sebi svjedokinja, i ne vjeruje joj se ako iskaz nije potkrijepljen izjavama drugih svjedoka. To, svakako, nije razlog da se diskriminacija prećuti i trpi“, uvjerena je Petrović.

Lidija Pejović smatra da je diskriminisanim ženama lakše manipulisati, te da se one zato teško odlučuju na pokretanje postupaka.

„Ako jedan poslodavac čuje da je neko negdje pokrenuo sudski spor, on to prenosi drugome, i ženama su onda zatvorena vrata. Imate vrlo mnogo žena, posebno mladih djevojaka, koje ʼnovokomponovaniʼ poslodavci uslovljavaju s vrlo nepristojnim ponudama, da bi ostale na poslu. I kome one, onda, da se žale? Ako i kažu mužu, on će im reći: ʼTi si ga izazvalaʼ – a kamoli da se to može čuti u zajednici“, podvlači ona.

Pejović je saglasna s ocjenom Aide Petrović, da je na sudu izuzetno teško dokazati diskriminaciju.

„Žene zato trpe koliko mogu, a onda odlaze, prelaze s jednog radnog mjesta na drugo. Mladim ženama je danas izuzetno teško da se pokažu i dokažu, a da na bilo koji način ne budu izložene nasilju – psihičkom ili fizičkom – i diskriminaciji. Ponavljam, ovo je posebno izraženo u manjim kompanijama; velike podjednako izrabljuju i muškarce i žene, i pronalaze im vrlo brzo zamjene, pa je diskriminacija po osnovu pola u njima manje prisutna“, navodi naša sagovornica.

Progovaraju kad dojadi

Aida Petrović kaže da se njenoj NVO žene obično javljaju za pomoć kad problem kulminira, odnosno kad dođe do nasilja (najčešće mobinga), usmenih otkaza (bez najave i zakonske osnove), te nemogućnosti da ostvare bolovanje uprkos tome što ljekarski nalazi govore da je neophodno.

„Ono što je najzabrinjavajuće je da žene nemaju izbora kad su usmeni otkazi u pitanju, jer su rad i započele ʼna crnoʼ, uz obećanje poslodavca da će taj status biti preinačen nakon završetka probnoga rada. Taj i takav ʼprobni radʼ nekad može potrajati godinama, a plašeći se otkaza u takvoj socio-ekonomskoj situaciji, žena ćuti“, potcrtava Petrović.

Edukacija o pravima

Žene u Crnoj Gori bi od diskriminacije prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu trebalo, osim Ustava i Krivičnog zakonika, da štite i zakoni – o radu, zabrani diskriminacije, rodnoj ravnopravnosti i državnim službenicima i namještenicima. Sagovornice Portala Analitikakonstatuju da problem nisu zakoni, već to što se ne primjenjuju.

Usud naše male sredine, zbog kojeg je ova tema i dalje tabu, razlog je više da se o njoj počne glasnije i češće govoriti.

Izvor: Portal Analitika