Nazvane „zelenim obveznicama“ zato što bi novac prikupljen njihovim izdavanjem trebalo da bude potrošen na projekte zaštite životne sredine i smanjenja već nastalih posljedica zagađenja, ove hartije od vrijednosti danas ne donose samo prestiž i pozitivan imidž investitorima, već i značajan profit.
Procjenjuje se, takođe, da bi u narednih 15 godina trebalo uložiti 90 biliona dolara na globalnom nivou kako bi se postigli ciljevi Pariskog sporazuma o klimatskim promenama, a izdavanje zelenih obveznica smatra se ključnim mehanizmom za prikupljanje tog novca. Ipak, čak ni u svijetu dobronamjernih finansija nije sve tako zeleno…
Zelene obveznice izdaju države, lokalne samouprave i kompanije, i to kako bi finansirale projekte koji su ekološki prihvatljivi i koji pomažu u borbi protiv klimatskih promjena. Iako su prve takve hartije izdate još 2007. godine, tek od 2013. počinje ono što se danas naziva eksponencijalnim rastom interesovanja investitora, tolikim da je konsultantska kuća specijalizovana za ekološka pitanja „South Pole“ zaključila da investicije u zelene obveznice rastu jednakom brzinom kojom je svojevremeno prihvaćen iPhone.
Štaviše, organizacija Climate Bonds Inititive je u svom poslednjem izvještaju zaključno s krajem prošle godine zabilježila da je širom svijeta izdato zelenih obveznica u vrijednosti od 155 i po milijardi dolara, što je rast od 78% u odnosu na 2016. Broj zemalja-emitera porastao je na 37, a rekorder među njima je Francuska sa obveznicom vrijednom 7 milijardi eura (10,7 milijardi dolara). Obveznice izdate u SAD, Kini i Francuskoj čine čak 56% tržišta.
Sve nijanse zelene
Da zelene obveznice neće izaći iz mode govori i saopštenje banke Morgan Stanley, u kojem se podsjeća na procjene da će biti neophodno uložiti 90 biliona dolara u infrastruktru u narednih 15 godina, kako bi se ostvarili ciljevi zacrtani u Pariskom sporazumu o klimatskim promjenama, odnosno kako bi se spriječilo „pregrijavanje“ planete. Analitičari Morgan Stanley-ja zaključuju da su upravo zelene obveznice mehanizam pomoću kojih bi mogla da bude prikupljena ta ogromna suma novca.
S druge strane, Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica grupacija Svjetske banke, procjenjuje da će samo za smanjenje emisije gasova biti potrebna ulaganja od oko 23 biliona dolara. Iako IFC takođe smatra da bi zelene obveznice mogle da odigraju značajnu ulogu u prikupljanju sredstava, u isto vrijeme upozorava i da je to tržište problematično iz nekoliko razloga: prije svega, ne postoji saglasnost na globalnom nivou oko toga šta se smatra „zelenim“ projektom, koji bi zavredeo da se obveznica kojom se finansira nazove „zelenom“. Ne postoji ni široko prihvaćeni sistem obaveznog izveštavanja o uticaju takvih projekata na životnu sredinu. „Zato na tržištu zelenih obveznica ima različitih kontraverzi, pa se postavlja pitanje mogu li kompanije iz tradicionalne energetske djelatnosti da se predstavljaju ’zelenim’ zato što će finansirati smanjenje, umjesto potpune eliminacije emisije štetnih gasova“, kažu u IFC.
Primjer za to je španski Repsol, prva kompanija iz sektora nafte i gasa koja je izdala „zelenu“ obveznicu i prikupila 500 miliona eura za povećanje efikasnosti svojih rafinerija. Iako su dobili potvrdu kompanije koja se bavi „ekološkim rejtingom“ da se radi o zelenim obveznicama, ta hartija, ipak, nije uključena u većinu indeksa koji prate ovo tržište, uz objašnjenje da treba uzeti u obzir da postoje „različite nijanse zelene“, i da je na svakom investitoru da odabere koju nijansu će odabrati za svoj portfolio.
Ni tržište državnih zelenih obveznica nije bez sopstvenih problema, pa je tako Poljska sa svojom 750 miliona eura vrijednom hartijom dočekana sa skepsom kod pojedinih specijalizovanih investitora. Švajcarski investicioni fond Lombard Odier, na primjer, nije želio ni da učestvuje u kupovini poljskog zelenog duga, a u izjavi Rojtersu takav potez objasnili su politikom same Poljske, „koja je, kako bi zaštitila svoju industriju uglja, nekoliko puta ulagala veto na klimatske politike Evropske unije, a ometala je i pregovore na tu temu na nivou EU i u drugim međunarodnim tijelima, dok u isto vrijeme krši evropske zakone tako što isplaćuje podsticaje proizvođačima uglja“.
Za sada, prema podacima Climate Bonds Initiative, novac prikupljen uz pomoć zelenih obveznica najčešće se koristi za finansiranje projekata iz sektora obnovljive energije. U izvještaju za 2017. godinu, međutim, navode da se udio tog sektora smanjuje, dok značajno rastu izdvajanja za izgradnju „zelenih“ zgrada, odnosno energetski efikasnih i objekata sa niskom emisijom CO2. Najmanji udio u finansiranju preko ovih obveznica imaju projekti koji se odnose na upravljanje otpadom i zemljištem, upravo zbog kontroverzi oko toga šta se može kvalifikovati kao „zeleni“ ili održiv poduhvat.
Uvođenje reda
Iako apetiti investitora rastu takvom brzinom da se procjenjuje da će do 2020. godine prvi bilion dolara biti investiran u zelene obveznice, ovo tržište za sada se samoreguliše. Jedna od ključnih organizacija koja pokušava da utiče na dešavanja je pomenuta Climate Bonds Initiative (CBI), nevladina organizacija osnovana s ciljem da promoviše ovu vrstu investicija, a čiji su ključni finansijeri državne institucije kao što je švajcarska vlada, privatne banke poput Bank of America i australijske NAB, kao i fondacije Rokfeler i Blumberg. CBI inače izdaje sertifikate o sopstvenom standardu obveznicama koje ispune preduslove, a takođe objavljuje i spisak kompanija ovlašćenih za verifikaciju da li se radi o zelenim obveznicama ili ne.
U regulisanje tržišta zelenih obveznica uključena je i Međunarodna organizacija učesnika na tržištu kapitala ICMA, koja objavljuje „Principe zelenih obveznica“ (GBP), svojevrsni vodič za izdavače hartija, koji preporučuje transparentnost i redovno izvještavanje o projektima koji se finansiraju putem zelenih obveznica.
I zemlje izdavaoci se trude da uspostave kakav-takav red, pa je Kina izdala sopstveni vodič dobre prakse, u skladu sa principima organizacije ICMA. Slično je uradila i Indija, koja je objavila listu preduslova koje obveznice treba da ispune da bi ponele prefiks zelenih, dok je radna grupa Evropske unije nedavno objavila predlog za uspostavljanje EU standarda zelene obveznice, koji bi se „naslonio“ na evropsku klasifikaciju projekata kao „zelenih“ ili „održivih“. Ne zaostaje ni Međunarodna finansijska korporacija, koja je primijetila da je većina „zelenih“ projekata u zemljama u razvoju relativno mala da bi privukla kapital velikih investitora. Zato je sa kompanijom Amundi osnovala Amundi Planet Emerging Green One (EGO), investicioni fond čiji je cilj da uloži 2 milijarde dolara u zelene obveznice zemalja u razvoju, kako bi podstakla ekološke investicije ali i razvoj lokalnog tržišta kapitala.
Dobronamerne obveznice
Sa brzim rastom tražnje i velikim interesovanjem investitora za obveznice koje imaju etični predznak, tržište počinje da pravi razliku među zelenim, socijalnim i održivim obveznicama. Zelene su one čiji je cilj da se finansira projekat od jasne koristi za životnu sredinu. Socijalne obveznice služe prikupljanju sredstava za projekte koji su usmjereni na određene društvene potrebe ili društvene grupe, dok održive obveznice predstavljaju mešavinu dvije prethode kategorije.
Izvor: Bif.rs
