Sociolog Brooke Harrington željela je u potpunosti da razumije globalnu nejednakost. Kako bi uspjela u tome, znala je da mora postati jedna od osoba koja pomaže u stvaranju tog jaza, pa je učila kako da postane menadžerica bogatstva za najbogatije.

Provela je osam godina istražujući to zanimanje i zaključila da do ključnih informacija može doći tek kad ljudi prestanu da glume i počnu da budu iskreni. Jedan primjer se dogodio kad je intervjuisala jednog takvog menadžera koji je izgubio živce i zaprijetio da će je izbaciti iz zemlje (u tom trenutku su bili na Djevičanskim ostrvima). A ‘pogodila ga je u nit’ svojom upotrebom pojma ‘društveno-ekonomske nejednakosti’ u dva naučna članka koja je objavila na temu njegove profesije.

Harrington je smatrala da su članci tipično naučni, tj. nimalno senzacionalistički napisani, te potpuno nezanimljivi ikome izvan znanstvenih krugova. Ali njeno povezivanje mendažera bogatstava s nejednakosti bilo kakve vrste, izrazito je alarmiralo navedenog gospodina.

Harrington je imala sreće da je sve ostalo samo na prijetnjama, jer je novinarka Newsweeka deportovana iz drugog poreskog utočišta gdje je pisala članak, te je čak dobila zabranu povratka na ostrvo i ulaska u bilo koji dio Ujedinjenog Kraljevstva sljedeće dvije godine. Njena priča nije imala veze s finansijama, ali se očekivalo da bi mogla donijeti negativan publicitet ostrvu Jersey, što bi naštetilo lokalnim poslovima. Stoga je protjerana s ostrva.

Upravljanje bogatstvom je odbrambena profesija. Iako mnogi ljudi nisu čuli za nju, ona je itekako poznata poreskim tijelima svih vlasti.

Naime bogataši i 103.000 izuzetno bogatih ljudi (koji imaju na raspolaganju 30 ili više miliona dolara spremnih za ulaganja), profesionalcima u ruke daju pravo bogatstvo kako bi im pomogli da izbjegnu plaćanje poreza, dugova, pravnih regulativa i drugih obaveza koje ostatak svijeta najnormalnije svakodnevno plaća.

Javnost ne zna puno o ovim profesionalcima, budući da ih nema puno širom svijeta (manje od 20.000, što je jako malo), a i oni sami se trude da zadrže privatnost, zbog sebe kao i svojih klijenata. Doduše, zakonodavci znaju za njih, budući da zahvaljujući njima ostaju bez milijardi dolara.

Manje od jedan posto najbogatijih ljudi svijeta već posjeduje 50 posto svjetskog bogatstva, što se nije dogodilo samo od sebe, već zbog radnji individualaca. Bogataši većinu vremena provode uživajući u svom bogatstvu ili zarađujući novo, a oni koji ga zadržavaju izvan dosega vlade (ali i bivših supružnika i grabežljivih nasljednika) su menadžeri bogatstva.

S obzirom da se malo zna o profesiji koja igra tako veliku ulogu u postizanju globalne nejednakosti, a koja pritom većinom ne krši nikakve zakone, zanimljivo je saznati neke pojedinosti o njima.

No to nije nimalo jednostavno, jer ti menadžeri, kao i mnoge druge elite, ne izlaze rado u javnost. Stoga nije nimalo lako napraviti istraživanje o njima, pogotovo ne ono tradicionalno – putem intervjua ili upitnika.

Istraživanje na starinski način

Harrington je stoga iskoristila stipendiju koju je dobila u Njemačkoj, a koja joj je omogućila da nekoliko godina uči tajne ovog zanata, i postane i sama menadžer najbogatijih. Tako je ušla u tajni svijet onih koji upravljaju bogatstvom.

Provela je nedjelje u hotelskim konferencijskim salama u Švajcarskoj i Lihtenštajnu učeći o različitim fondacijama i korporacionim zakonima, finansijskom investiranju i računovodstvu. Na kraju je stekla kvalifikaciju ‘planera za fondacije i nekretnine’, što je međunarodno priznanje u upravljanju bogatstvom.

Tokom tog procesa ne samo da se bolje upoznala s navedenim područjem i praksom, nego je i stupila u kontakt s nekolicinom menadžera. Zajedno su bili na predavanjima, jeli i odsjedali u istim hotelima. To joj je pružilo mnošto prilika za neformalna druženja, na kojima je uspjela da prikupi podatke o profesionalnom okruženju, ali i pridobije ljude da učestvuju u intervjuima za istraživanje.

Nakon dvije godine, imala je dovoljno kredibiliteta da je mogla bezbrižno ući u svijet menadžera bogatstva i doći na nova mjesta koja su joj omogućila da dalje sprovodi svoje istraživanje. Time što je imala diplomu i što je mogla dokazati da je odslušala brojna predavanja, smjela je prisustvovati takvim sastancima.

Inače, ni u jednom trenutku nije skrivala svoj pravi identitet, te se u početku pribojavala da zbog toga možda niko neće htjeti da razgovara s njom. No to se nije dogodilo. Harrington ima nekoliko teorija koji su mogući razlozi takvog slijeda događaja.

Jedan je da ju ni u jednom trenutku nisu smatrali konkurencijom. Tako, kad bi s njom pričali o poslu, ne bi rizikovali gubitak klijenata.

Kao drugo, šansa da se ona ikad susretne lice u lice s njihovim klijentima je bila ravna nuli. Dakle, nisu morali da brinu da bi neko mogao saznati o čemu su pričali s njom.

Kao treći razlog Harrington navodi činjenicu da ljudi koji se bave tom, tehnički gledano, kompleksnom profesijom, nemaju mnogo prilika da raspravljaju s nekim o svom poslu. Porodica i prijatelji ih obično ne razumiju i ne zanima ih čime se bave, a s kolegama obično ne žele da razgovaraju kako slučajno ne bi odali poslovne tajne.

Harrington je dakle bila sjajna osoba za ‘otvaranje duše’, jer je znala sasvim dovoljno o ovom poslu da je mogla da razumije o čemu pričaju, bez da joj moraju objašnjavati svaku pojedinost, a isto tako su napokon imali šansu da se nekome izjadaju. To je kao kad u avionu osobi koja sjedi do vas, i za koju znate da je više nikad nećete vidjeti, ispričate svoje ‘ratne priče’,: od toga na što ste posebno ponosni do onoga što vas frustrira.

Ona je zahvaljujući tome uspjela da obavi 65 intervjua u 18 država. Neka su bila jednostavna, a neka teška; no posljednja su obično nudila uvid u pozadinu računa u inostranstvu. Na primjer, tokom posjete Cookovim ostrvima bila je opljačkana. Nakon prijave na policiji, sva potresena završila je u šetnji malom lukom gdje je lokalni ribar upravo čistio ribu.

Vidio je koliko je preplašena, pa ju je upitao što se dogodilo. Kad mu je objasnila, on se samo nasmijao i rekao da otkad su ‘lovaši’ počeli da koriste njihove finansijske usluge, porasla je stopa zločina. Kad da su silni bogataši korumpirali i život ostrvljana, u svim njihovim aspektima, te su ih mnogi prozvali i ‘Crook’ (lopovskim) ostrvima.

Slobodni u punom smislu riječi, tj. iznad zakona

Širi uticaj upravljanja nečijim bogatstvom, čiji će rezultat opširnije biti predstavljen u njenoj knjizi koja će biti objavljena sljedeće godine, nije samo to da nejednakost postaje sve veća. Postoji nešto još značajnije, što je ujedno i više uznemirujuće: postojanje potpune slobode. Drugim riječima, zahvaljujući intervenciji profesionalaca najbogatiji ljudi ne samo da su iznad poreskih, nego i bilo kojih drugih zakona koji bi im mogli zasmetati.

Ako bi planirali razvod, menadžeri za bogatstvo bi imovinu klijenta stavili na račun izvan zemlje, na tuđe ime. Ako bi ih neko tužio, mogli bi učiniti to isto, i opet nisu bili dužni nikome da plate. A njihove domovine nikako ne uspijevaju da pronađu zakonske rupe koje bi omogućile da ih zaskoče u pravom trenutku i razotkriju njihove račune van zemlje, koliko god se trudili to da postignu. Tako da je izbjegavanje plaćanja poreza jedno od najmanjih čuda koje menadžeri bogatstva postižu za svoju vrhunsku klijentelu.

Oni im mogu pomoći i da se domognu novog državljanstva, ako se pojavi potreba za tim, bez da iko pritom postavi ikakva suvišna pitanja.

Istovremeno, menadžeri u većini slučajeva na sebe gledaju kao na ‘dobre likove’, pokazalo je Harringtonino istraživanje, koje niko ne razumije. Oni sami sebe opisuju kao spasioce bogatstava svojih klijenata od grabežljivih nasljednika i poreznih službi, te su mnogi izjavili da klijente smatraju prijateljima. Zajedno bi provodili godišnje odmore, posjećivali bi porodična vjenčanja i plakali na njihovim sahranama.

Pa ipak, među njima ima i onih koji su osjećali nelagodnost zbog spoznaje da pomažu klijentima da izbjegnu zakone. Jedan je menadžer rekao da je imao grupu klijenata u Monaku koji su vjerovali da su nasljednici faraona kojima je predodređeno da preuzmu vlast na Zemlji. Zbog krajnje dosade, njihova glavna zabava je bila da međusobno spavaju s tuđim suprugama. “Rekao sam jednom kolegi da ako ikad postanem poput svojih klijenata, neka me odmah ubije”, zaključio je on.

Drugi menadžer, koji je na Cambridgeu završio istoriju, priznao je da ga muči savjest kad zna koliko i sam pripomaže klijentima da doprinose siromaštvu zato što nisu plaćali poreze u domovini. Umirivala ga je tek činjenica da je klijente uspio nagovoriti da doniraju u dobrotvorne svrhe.

Jedna menadžerka, koja je nekad radila za Greenpeace, a u posao je ušla prateći dečka u Švajcarsku i počevši raditi u kompaniji njegovog oca, priznala je da je nevjerovatno šokirana spoznajom kolike privilegije imaju njeni klijenti. Mnogi od njih posjedovali su bogatstva veličine BDP-a čitavih država, a najviše ju je uznemirio jedan događaj kad je, zaboravivši pasoš kod kuće, bez problema otputovala van Evrope i vratila se kući, privatnim avionom, bez da ju je igdje iko zaustavio i tražio dokumente. “Ti ljudi, naši najbogatiji klijenti, su iznad zakona… i to je potencijalno vrlo opasno”, izjavila je anonimna menadžerka.

To dokazuje da se tajna novca i moći ne krije u tome što novac može kupiti, niti u samoj moći, nego u apsolutnoj osobnoj slobodi, mobilnosti i privatnosti. Sam novac ne osigurava tu slobodu, ali to čine savjetnici koji imaju uvid u svaku rupu u zakonu i omogućuju je svojim klijentima.

Kako izgled može zavarati

No možda je najvažnija stvar koju menadžeri osiguravaju svojim klijentima – privatnost. Oni naime bogatstvo svojih klijenata čine nedostupnima za novine i poreska uprave, koliko god to mogu učiniti. A kako bi u tome uspjeli, i sami se ne smiju ni na koji način isticati.

Ako pomislite na velike, poznate banke i investitore, vidjećete sjajne kancelarije, velike otvorene prostore, sjaj i blještavilo. E pa, mendažeri bogatstva su sušta suprotnost tome.

Kancelarije najmoćnijih menadžera su čiste ali nimalo impresivne. Pogotovo na lokacijama koje predstavljaju oaze za poreze bogataša; tamo sjede u ofucanim prostorima koji djeluju kao scenografija crno-bijelih filmova.

Oni koji rade u Evropi i Sjevernoj Americi možda djeluju kao da su na stepenici više po pitanju klijentele, no najbogatiji detalji na njima su eventualno džepni sat ili pečatnjak. Iako će bogataši to prepoznati, većina običnih smrtnika će previdjeti te sitnice.

Oni definitivno ne izgledaju kao ljudi koji upravljaju milijardama globalnog kapitala, iako upravo to čine. Oni svojim klijentima spašavaju svote koje su malim građanima nezamislive, a do koje granice idu da im osiguraju sve što žele, ostaje nepoznato.

Većina će i dalje, pri raspravi o globalnoj nejednakosti, pričati o klasnom ratu, dok će bogati tvrditi da su drugi samo ljubomorni na njihove uspjehe. Većina će pritom ignorisati upravo one koji omogućuju takvupodjelu. Ljude koji bogate čine bogatijima i stavljaju ih izvan dosega zakona, na svoje tihe, diskretne, ali izuzetno učinkovite načine, piše Atlantic.

Umjesto da se pitamo je li distribucija ekonomskih resursa poštena, možda bi napokon trebalo da se zapiutamo kako je bogatima dopušteno da se tako igraju s međunarodnim zakonima. I da zaustavimo ljude koji im pomažu u tome. Jer niko ne voli ni varalice u tv prodaji, a što bi tek onda rekli na one koji ‘operišu na globalnom nivou’ ?!

Izvor: Express