Internet je od sredstva za nesmetanu komunikaciju u vojne svrhe koje je nastalo tokom Hladnog rata, izrastao u mrežu preko koje može da razgovara cijeli svijet, a nadzor koji su vršile vojne službe, pretvorio se u profitabilan posao privatnih kompanija. Roba kojom one trguju nije fizički opipljiva, ali njihove zarade jesu, i pri tom često vrijede više od cijelih industrija u realnom sektoru. Tehnološke kompanije, od kojih je veliki broj, kao i sam internet, nastao uz velikodušnu pomoć države, svesrdno su iskoristile slobodno tržište da bi njime zavladale i učinile ga neslobodnim, kaže za B&F Alpar Lošonc, profesor Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu.

Koliko su nove tehnologije, koje su zavladale svim dijelovima društva, ispunile optimistička očekivanja da će podstaći razvoj demokratije i ukupni ekonomski prosperitet? Da li su aktuelna nastojanja država da ograniče moć i zloupotrebe tehnoloških giganata upozorenje da optimizmu prijeti stranputica, koja u ime slobodnog tržišta sve više izrabljuje i tržište i demokratiju?

Ovoj temi bio je posvećen i međunarodni naučni skup Srpske akademije nauka „Nadzorni kapitalizam”, nazvan po istoimenoj knjizi profesorke sa Harvarda Šošane Zubov. Jedan od organizatora ovog skupa, profesor Alpar Lošonc sa Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, tom prilikom je rekao da onlajn divovi gotovo predatorski upotrebljavaju svoj položaj na tržištu. Oni iskorišćavaju sve mogućnosti koje im nudi „najrastegljivije“ shvatanje kapitalizma, iako je veliki broj njih, kao i sam internet, nastao uz velikodušnu pomoć države.

U razgovoru za B&F detaljnije je pojasnio svoju tezu: „Posle Drugog svjetskog rata, državama širom svijeta postalo je jasno da moraju imati bolji uvid u obavještajne informacije. Zato su anglosaksonske zemlje napravile savez poznat pod imenom ’Pet očiju’, koji je stariji od NATO pakta, a služi upravo za razmjenu ovakvih informacija. U njima se tada intenzivno radilo na razvoju novih tehnologija za komunikaciju. Međutim, malo ko zna da ni istočne zemlje, naročito Sovjetski Savez, nisu sedele skrštenih ruku. One su takođe ulagale velika sredstva u razvoj kibernetskih sistema. Čak i neke manje razvijene države, poput Čilea, su eksperimentisale sa konstruisanjem mreže kakva je kasnije postala poznata kao internet“.

Ipak, preteča današnjeg interneta debitovala je u SAD. Tamošnji naučnici su napravili računarsku mrežu ARPANET za razmjenu informacija preko više nezavisnih kanala, kako bi one, u slučaju nuklearnog udara koji onemogućava rad telefonskih linija, ipak stigle na adresu na koju su poslate.

U međuvremenu se internet pretvorio u svijet za sebe, koji vojska i obavještajne službe i dalje koriste za prikupljanje podataka, ali u tome su danas podjednako, ako ne i više, uspješne privatne kompanije.

„Posao nadziranja je veoma unosan, posebno za tehnološke divove koji prikupljaju informacije o korisnicima. Razvoju njihovog poslovanja su pogodovali teroristički napadi 11. septembra jer osjećaj nesigurnosti kod ljudi pojačava uvjerenje da je nužno ulagati u bezbjednost, pa i u nadziranje. Jedan ekonomista je zbog toga izrazio ‘bojazan’ da će sa nestankom ratova nestati i zamajac za profitabilno nadziranje, odnosno za cijelu jednu granu privrede. No, to se neće desiti, kao što možemo vidjeti i iz trenutne situacije sa Ukrajinom“, komentariše sagovornik B&F-a. Ovu tezu potvrđuje i podatak da je, uprkos usporavanju rasta globalne ekonomije u pandemijskim vremenima, trgovina oružjem u 2020. godini oborila rekord, bar prema podacima stokholmskog međunarodnog instituta SIPRI.

Ekonomija bez ekonomske logike

Pored trgovaca oružjem, među retkima koji su povećali svoje bogatstvo tokom ove krize nalaze se i gigantske tehnološke kompanije čije poslovanje je, dok je cijela privreda bila u padu, neprekidno raslo.

„One podređuju tržište sebi i ostvaruju ono što drugi žele, ali ne mogu da imaju: kvazi-monopolističku, odnosno dominantnu poziciju. Na osnovu klasične poslovne logike nikada nećete razumjeti kako Amazon i Gugl stiču ogromne profite. Primera radi, potonji posredstvom svoje holding kompanije, aukcijskog metoda i odgovarajućeg algoritma realizuje svoje prihode na osnovu reklama i to u srazmjeri od 90% ukupnog profita. Ovo nije proizvodnja u standardnom smislu, nego iskorišćavanje mreže koja se zasniva na monetarizaciji informacija“, ističe profesor Lošonc.

U tradicionalnoj privredi proizvodnja robe ima svoje troškove. Oni se ogledaju i u cijeni proizvodnih sirovina, rada mašina i zaposlenih, ali i troškova za plasiranje krajnjeg proizvoda. U pomenutoj onlajn ekonomiji se pak roba dobija za džabe: korisnici dobrovoljno daju informacije o sebi. Na pitanje zašto ljudi tako olako dijele svoje podatke on odgovara da je razloga više, počev od, u medijima najčešće navođenog, narcizma. Ipak, kaže, cijeli ovaj sistem je izgrađen da lako manipuliše krhkom jedinkom koja je u današnjem društvu „uslovljena relativizacijom svega, pa i svoje privatnosti“.

Premda roba kojom ove kompanije trguju nije fizički opipljiva, njihovi profiti jesu. Mnoge od njih nemaju realnu proizvodnju, a opet vrede više od velikih preduzeća koja poseduju fabrike, poslovne zgrade, skupe proizvodne mašine, stovarišta…

Međutim, kada se govori o ovom poslovnom modelu, često se zaboravlja jedna bitna činjenica – čak i sa podacima koje im ljudi svojevoljno daju, tehnološki giganti ne bi smeli da rade šta žele. Ali, to se ipak dešava zahvaljujući njihovom dominantnom položaju na tržištu, koji je, prema riječima našeg sagovornika, rezultat rupa u postojećim pravnim sistemima.

Da li će zakon pobijediti bezakonje?

Naravno, sve ovo ne znači da je internet čovječanstvu donio samo negativne stvari. On ima i mnogo vrlina – omogućio je da se svačiji glas čuje, da se razmjenjuju korisni i informativni sadržaji, kao i da i oni koji nemaju veliki početni kapital zasnuju poslovanje. No, profesor Lošonc upozorava da treba biti oprezan prilikom isticanja njegove uloge u demokratizaciji društva, jer je internet vrlo često plodno tlo za širenje dezinformacija i manipulisanje javnim mnjenjem.

„Uticaj interneta na demokratiju sigurno nije jednoznačan, mogli bismo navesti sijaset situacija u kojima joj baš on odmaže. Jedno je izvjesno, on sam po sebi neće dovesti do raja demokratije jer predstavlja samo izraz postojećih društvenih odnosa“, kaže Lošonc i dodaje da nije lako razlučiti šta je u ovoj sferi opasnije – zloupotreba interneta u ideološke, odnosno političke svrhe, ili u komercijalne, zarad interesa određenih preduzeća.

Ipak, nije sve tako crno, jer postoji opravdana nada da bi se raznovrsnim vidovima zloupotreba u ovoj sferi ekonomije uskoro moglo stati na put. Evropski parlament je prošlog mjeseca usvojio nacrt Zakona o digitalnim uslugama, koji se bavi zaštitom korisničkih podataka, posebno onih koji se upotrebljavaju za ciljani marketing, kao i sprečavanjem širenja dezinformacija i drugih štetnih sadržaja.

„Bez sumnje, Evropa tradicionalno pokazuje veću osjetljivost u odnosu na monopolističke ambicije nego SAD. Nastup dotičnih firmi na međunarodnim tržištima je utemeljen na stečenoj tržišnoj moći koja lako prelazi u političku. One ulažu ogroman novac u lobiranje i često uspijevaju da ublaže, ako ne i da ukinu regulativu koja im ne ide u korist“, kaže profesor Lošonc, koji očekuje da će se velike tehnološke kompanije svim silama boriti protiv usvajanja ovog zakona.

Slične tendencije se mogu primijetiti i u liberalnim, krajnje tržišno orijentisanim Sjedinjenim Američkim Državama, kaže on. „Od juna prošle godine na čelu Federalne komisije za trgovinu je mlada pravna zvijezda Lina Kan, koja je prethodno objavila takoreći revolucionarni članak o neefikasnosti američke antimonopolističke prakse sudova. Pokazala je da kriterijumi kojima se ovi sudovi rukovode uopšte ne mogu obuhvatiti način poslovanja onlajn giganata. S obzirom na njeno znanje o ovoj temi, od Line Kan se očekuje da će biti predvodnica promjena. Ipak“, upozorava Lošonc, „treba imati u vidu jednu otežavajuću okolnost za nju – u SAD se izbori ne mogu dobiti ako idete frontalno protiv Silikonske doline“.

Marija Dukić

Biznis i finansije 194, februar 2022.