Engleska Premijer liga najbolja je fudbalska liga na svijetu. To tvrde engleski navijači, engleski novinari. Kažu, na Ostrvu se igra najdinamičniji i najbolji fudbal.
Ako je to zaista tako, mora se posaviti pitanje zašto su u ovogodišnjoj osmini finala finala Lige Evrope Mančester junajted i Liverpul u međusobnom duelu odlučivali samo o tome koga će Borusija Dortmund eliminisati u četvrtfinalu, pita se njemački nedjeljnik Špigl. Ako je engleski klupski fudbal zaista toliko fantastičan, zbog čega je Arsenalu protiv Barselone i Čelsiju protiv Pari Sen Žermena već u osmini finala Lige šampiona postalo preteško? Zbog čega je u periodu od 2005. do 2009. oko 60% klubova koji su učestvovali u polufinalima Lige šampiona dolazilo iz Premijer lige i zbog čega je od tada ta brojka spala na današnjih 10%?
I zašto šeik Mansur bin Zajed, koji je 2008. godine kupio Mančester siti, slavi prvi ulazak svog tima u četvrtfinale Lige šampiona, umjesto da se uhvati za glavu i zapita zašto je za tako nešto bilo neophodno više od milijardu dolara?
Engleska je fantastična. To nije sporno. Podarila nam je lijepu Naomi Vots i djela Nika Hornbija. Ima i humor. Kako drugačije objasniti to što je Rikiju Džervajsu prepustila jedan BBC šou, a vođenje Londona Borisu Džonsonu?
Ali najbolji fudbal tamo se svakako ne igra.
Dvije su stvari neosporne – prvo, u Engleskoj leži novac. Više od devet milijardi eura otići će samo na televizijska prava u Premijer ligi u naredne tri sezone. Bundesliga i Cvajta (drugi rang njemačkog fudala), koje svakako nisu baš siromašne, donose godišnje 817 miliona dolara. Od 30 najbogatijih klubova na svijetu, čak 17 dolazi iz Premijer lige.
Druga činjenica, jednako očigledna – najbogatija, marketinški najjača liga izuzetno je neizvjesna. Ove godine šampion će možda postati Lester Siti, tim na koji niko nije računao. Sjajna stvar za navijače, sjajna stvar za novinare, ali definitivno nikakav dokaz kvaliteta same lige.
Upravo suprotno. Prije će biti očigledan pokazatelj toga koliko su nestabilni, nekonstantni i ranjivi navodno najjači timovi u Premijer ligi. Uz sve poštovanje prema tom veoma simpatičnom momku, liga u kojoj je njemački defanzivac Robert Hut, jedna od udarnih snaga najvećeg iznenađenja Lestera, među najboljima u takmičenju, nikako ne može biti najbolja na svijetu. Može li iko zamisliti da bi jedan odbrambeni igrač koji igra u stilu Jirgena Kolera u današnje vrijeme mogao da postane šampion Njemačke?
Naravno, postoje za gorenavedeno objašnjenja. U Engelskoj je omiljeno sljedeće: Kroz tešku, nepredvidljivu i napornu ligu, koja je mnogo zahtjevnija od one u Španiji Francuskoj ili Njemačkoj, engleski timovi se previše iscrpljuju. Istina, španska liga je zaista jedan smiješan događaj.
Nedavno su igrali jedan protiv drugog Real Madrid i Las Palmas. U brojkama: 700 miliona dolara vrijedni igrači protiv 30 miliona. Bugati protiv Dačije. Zamislite, Bugati je pobijedio. U Francuskoj od 11 najskupljih igrača u ligi čak 10 igra za Pari Sen Žermen. ’Sveci’ su postali šampioni već sredinom marta. Jedino zaista zanimljivo pitanje u francuskom fudbalu je da li bi i Žan Pol Gotje osvojio titulu kao trener sa takvim kadrom. I koliko uzbudljiva može biti Bundesliga u kojoj igrači Darmštata i Verdera iz Bremena namjerno dobijaju žute kartone kako bi propustili gostovanje na Alijanc Areni u narednom kolu, pošto pobeda protiv Bajerna u gostima izgeda kao teoretski nemoguća.
Ako je ipak istina da napori Premijer lige tokom sezone iscrpljuju timove sa Ostrva, zašto je onda ovogodišnja Liga šampiona počela sa pet poraza engleskih klubova u prvih šest mečeva? Između ostalih, Arsenal je izgubio od Dinama iz Zagreba i Olimpijakosa, Čelsi od Porta, a Mančester od PSV Ajndhovena. Zar ne bi konstantno igranje utakmica na najvišem nivou u domaćoj ligi trebalo da bude osnovni preduslov da se bude među najboljima u Evropi?
Nije stvar u umoru. Stvar je u novcu ili kako je jedan španski trener rekao: “Radi se o SEM, stupid english money“. O glupom engleskom novcu. Nije nikakva tajna da menadžeri širom Evrope ’zacjepljuju’ ogromne sume kad se neki engleski klub raspituje o mogućoj kupovini nekog igrača. Sportski direktor Borusije Menhengladbah je tu praksu potvrdio u jednom intervjuu.
To objašnjava kako je prošlog ljeta Hofenhajm za Brazilca Roberta Firmina dobio nevjerovatnih 41 milion eura. Monako je dobio nezamislivih 50 miliona eura za tada 19-godišnjeg Entonija Marsijala, za koga je ikona Mančester Junajteda Pol Skols rekao da je “drugi ili treći izbor“. Čelsi je uložio 25 miliona eura u defanzivca Augzburga Abdula Ramana Babu, koji praktično uopšte ne igra, ali tugu bez problema utapa u svom bankovnom računu. Zarađuje pet miliona eura godišnje.
Engleski timovi kupuju kao manične, razmažene ćerke moskovskih oligarha. Previše, preskupo i bez ikakvog smisla. Kvalitet igrača na Ostrvu je zapravo dobar, ali ne i najviši. Pogledajmo samo poslednji izbor za najboljeg fudbalera svijeta. Od 23 nominovana igrača, svega njih petorica igraju u Engleskoj. Engleska danas dosta podsjeća na Bajern iz devedesetih godina 20. vijeka. Apsurdna kupovna politika Bavaraca bila je dugoročni ekonomski stimulus kompletnog njemačkog fudbala. Premijer liga bila je toliko dobra da je tu ulogu danas preuzela za pola Evrope.
Tipično “englesko“ rješenje kojim bi se stalo na put gubljenju koraka za najjačim timovima u Evropi sastoji se u tome da se više ulaže u trenere. Kažu Englezi u raznim debatama, Premijer liga nije taktički na najvišem nivou. Igra se intenzivno, ali ’bezglavo’, bez taktike.
Dakle, Englezi sada kupuju najbolje trenere, one koji su postavili osnove modernog fudbala. Jirgen Klop je već tamo, Pep Gvardiola mu se pridružuje na ljeto, Žoze Murinjo neće dugo biti bez posla, a za Tomasa Tuhela se već raspitivalo pola Premijer lige.
Međutim, to neće pomoći. Bar ne u kratkom roku. Kao prvo, zato što Mančester junajted, Mančester siti i Liverpul nisu sigurni u Ligi šampiona sljedeće sezone. Kao drugo, dio problema leži upravo u prevelikom novcu.
Engelski fudbal se na neki način odlučio da kroz Premijer ligu želi prije svega da pravi veliki profit. Nema pravog dogovora i prave saradnje sa nižim ligama. Rad sa mladima nema ni približno značaj kao što ima u Španiji ili Njemačkoj. Takozvani ROI (return of investment) za mlade igrače pratično ne postoji u poslovnim strategijama. Dalje, gotovo polovina engleskih klubova je u vlasništvu stranih investitora, koje ne zanima budućnost engleskog fudbala, već isključivo profit u sadašnjosti. Većina njih živi u “poreskim rajevima“. Jedan ilustrativni primer, za poređenje – na kraju utakmice osmine finala između madridskog Atletika i PSV-a na terenu su bila petorica igrača madridskog tima koji su ponikli u njihovoj omladinskoj školi.
Ljepota fudbala jeste u tome da se ne mogu svi problemi riješiti novcem. Kupovina odličnih igrača nije jednostavna, a kupovina cijelih timova koji će konstantno igrati na najvišem evropskom nivou gotovo je nemoguće. Takvi timovi razvijaju se postepeno. Čak i u potpuno komercijalizovanom fudbalu kakav je danas, neophodno je imati poseban mentalitet, tradiciju, da bi se došlo do najvećih uspjeha. Nešto što jedni nazivaju „Mia san mia“, a drugi opisuju kao „Siamo la Juve“ ili „Més que un club“. Teško je to razumjeti, ali svaki navijač tačno zna na šta se misli. Neko bi to nazvao dušom. Ranije je engleski fudbal imao više nego dovoljno duše. Današnja Premijer liga ju je izgubila.
Originalni naslov u nedjeljniku Špigl: “Tränentrocknen mit Kontoauszügen“
Autor: Juan Moreno
Preveo: Predrag Ozmo
Izvor: B92
