Da kojim slučajem fabrike vode u Crnoj Gori proizvedu onoliko vode za koliko imaju kapaciteta, ne bi trebalo ni litar da uvezemo. Voda iz Crne Gore važi za jednu od najkvalitetnijih, pa ipak fabrike koje flasišaraju vodu ili su pred zatvaranjem zbog ogromnih dugovanja radnicima i državi, ili tek sporadično rade.

Crnogorske fabrike mogu da proizvedu 350 miliona litara flaširane vode, a ukupna godišnja proizvodnja je svega 22 i po miliona litara, što je svega 15-ak odsto ukupnih kapaciteta. Podaci za ovu godinu će biti poznati tek po realizaciji završnih obračuna, ali se već sada zna da je uvoz još veći nego do sada. Za prvih devet mjeseci odlilo se sedam i po miliona eura za kupovinu 33 i po miliona litara vode izvan Crne Gore, a istovremeno su proizvodnju zaustavile dvije domaće fabrike vode, od kojih je jedna jedini proizvođač gazirane mineralne vode u zemlji.

Istovremeno, domaće tržište je preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza koje pokrivaju preko 60 odsto ukupnih potreba Crne Gore.

U čemu je problem

Često se nezvanično može čuti da zastupnici proizvođača sokova “uslovljavaju” domaće trgovinske lance da uz, recimo njihov glavni proizvod Koka Kolu, moraju kupiti i njihovu vodu Rosa. Iako traje godinama, ova priča se ne može provjeriti. Svojevremeno nam je sada već bivši ministar poljoprivrede ispričao da je i sam čuo takve tvrdnje, ali da ne može ništa da uradi jer niko neće zvanično da stane iza te priče.

Za takve priče čuli su i u Privrednoj komori. Međutim, još se niko nije zvanično žalio nekoj od agencija što je neophodno da bi se pokrenuo postupak, saopšteno je iz tog udruženja.

Fabrika vode Lipovo koja proizvodi Aqva Monta vodu, jedna je od najsavremenijih fabrika, a oprema koja je ugrađena je predviđena za rad u tri smjene. Fabrika sada više ne radi nego što radi, ima velika dugovanja, a kako za Portal Analitika objašnjava član Borda direktora Marko Nikolić, najveći problemi su premalo tržište za potencijal i kapacitet fabrike, preplavljenost domaćeg tržišta stranim vodama i nepostojanje necarinskih barijera – prije svega kvota na uvoz stranih proizvoda.

“Poznato je da je Crna Gora potpisnica CEFTA sporazuma kojim je zabranjeno uvođenje carinskih barijera između potpisnica ovog sporazuma, što ne  isključuje uvođenje necarinskih barijera kao što su kvote“, kaže on.

Nepristupačnost terena

Miro Perović, jedan od osnivača preduzeća Water group pod čijim okriljem posluje fabrika vode “Suza“, kaže da je problem i nepristupačnost velikog dijela tržišta od možda i preko 30 posto.

“To su mali marketi koji nijesu dio velikih lanaca. Ove male trgovine moraju da imaju neke proizvode kao što je, primjera radi, Koka Kola, a njima mora da se plaća unaprijed. Ako se ja sa svojom vodom pojavim, kao domaći proizvođač, trgovci neće da plaćaju unaprijed i onda ostaje neizvjesno da li ću ja uopšte uspjeti da naplatim svoja potraživanja“, rekao je Perović za Radio Slobodna Evropa.

Ovo su samo neki od problema, a ima ih sijaset. Od toga da ne postoji udruženje proizvođača vode do nikakve promocije, jer za marketing nemaju para. Koliko vam se često dešavalo da vam u kafiću ponude stranu vodu, da se na rafovima, ukoliko baš imate vremena i strpljenja, izborite sa raznim vodama da bi našli domaću. Svijset o kupovini domaćeg proizvoda ovdje još ne postoji, a trgovinski lanci i kafići rade za profit – pa ko više plati za mjesto na rafu.

Ipak, ključni koji izdvajaju proizvođači je preveliki uvoz i skoro pa potpuno nemoguć izvoz.

“Kada je u pitanju plasman na druga tržišta u regionu, ulazak na ta tržišta je prilično otežan, jer su druge zemlje u priličnoj mjeri zaštitile svoje proizvođače voda od konkurencije sa drugih tržišta”, kaže Nikolić iz fabrike Lipovo.

Šta dalje

Dobro upućeni tvrde da je plasman na druga tržišta, posebno udaljena, skup i teško isplativ jer se radi o proizvodu koji je u konačnom jeftin. Jedino zato ostaje domaće tržište, posebno u ljetnjim mjesecima, kada ovdje boravi stotine hiljada turista.

“Nezainteresovanost države je jedan od najočiglednijih problema za industriju flaširane vode“, kaže Miro Perović.

Ili, što bi rekli oni koji dobro poznaju tržište-prevelike zainteresovanosti nekih ljudi, takozvanog uvoznog lobija.

Postoji li iko ko imenom i prezimenom stoji iza cijele priče, posao je za nadležne.

Izvor: Portal Analitika