Ruski gas stiže u Evropu brojnim gasovodima. Ali nijedan nije tako sporan kao Sjjeverni tok 2. Još jedan gasovod koji direktno povezuje Rusiju i Njemačku predmet je sporova. Zašto? Evo odgovora na najvažnija pitanja.
Šta je u stvari Sjeverni tok 2?
To je gasovod koji još nije dovršen, a kojim bi gas iz Rusije trebalo da se transportuje direktno na sjever Njemačke. Cijevi će se nalaziti ispod Baltičkog mora, a većim dijelom bi bile paralelne s već postojećim Sjevernim tokom 1. Projekt je još u izgradnji, do sada je položena četvrtina od ukupno 1.200 kilometara voda.
Kroz Sjeverni tok 2 bi se od naredne godine trebalo isporučivati do 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje, jednako kao i kroz prvi sjeverni tok. Prema mišljenju njemačke vlade, to će poboljšati sigurnost snabdijevanja Evrope. Dio gasa će se iz Njemačke isporučivati drugim evropskim državama.
Ko stoji iza projekta?
Kompanija se zove Nord Stream 2 AG. Ona je u stopostotnom vlasništvu ruskog Gazproma. U finansiranju ove investicije od 9,5 milijardi eura učestvuje pet zapadnoevropskih firmi: ENGIE, OMV, Šel, Juniper i Vinteršel. Predsjednik Odbora akcionara firme Nord Stream 2 je bivši njemački kancelar Gerhard Šreder, dugogodišnji prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Da li je gasovog neophodan za energetsku sigurnost Njemačke?
Nije neophodan, ali u velikoj mjeri doprinosi toj sigurnosti. Planiranih 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje odgovara godišnjoj proizvodnji Holandije, po količini trećem isporučiocu gasa Njemačkoj. No Holanđani će uskoro prestati s isporukama, budući da je tamošnja vlada odlučila da do 2022. znatno smanjiti eksploataciju gasa, a da je do 2030. potpuno obustaviti. I Norveška, drugi najveći njemački isporučilac, ubuduće će izvoziti manje gasa.
Povećava li ovaj projekt zavisnost od Rusije?
To je izvjesno. Rusija već sada pokriva 40 odsto potreba Njemačke za zemnim gasom. A ta je tendencija u porastu. To sa sumnjom posmatraju prije svega SAD, pod motom da energetska zavisnost vodi političkoj zavisnosti. To Vašington neumorno ponavlja i prijeti sankcijama.
Gerhard Šreder je nedavno odbacio argumente Amerikanaca kao „egoistične“ i rekao da SAD samo žele da na evropsko tržište plasiraju svoj tečni gas (LNG) dobijen spornom metodom frakinga. U Evropi postoji dovoljno kapaciteta za skladištenje LNG. No američki gas bi, u prvom redu zbog transporta brodovima preko Atlantskog okeana, bio znatno skuplji nego ruski.
Ko još ima zamjerke na Sjeverni tok 2?
Popis protivnika nemačko-ruskog projekta je sve duži. Gasovod je trn u oku prije svega Ukrajini, Poljskoj i baltičkim zemljama. One smatraju da ekonomsko jačanje Rusije samo povećava snagu „agresora s Istoka“ i nagrađuje njegovu dosadašnju militarističku politiku. Ukrajinu i Poljsku dodatno ljuti to što zbog gasovoda na morskom dnu ostaju bez milijardske zarade od tranzita. Iako, kroz obije zemlje još uvjek prolaze gasovodi koji donose prihode.
Evropska unija je takođe kritična prema Sjevernom toku 2. Još 2015. – dakle nakon ruske aneksije Krima – u Briselu je dogovoreno da će se raditi na smanjenju zavisnosti od ruskog energenta. Njemačka vlada ponavljati da su energetske veze s Moskvom „stabilizirajući politički element“ – činjenica je da je Njemačka po tom pitanju sve izolovanija među partnerima.
Ima li kritika i u samoj Njemačkoj?
Da. Savezni ministar privrede Peter Altmajer (CDU) se zalaže za ovaj projekt. Ali istovremeno uvjek mora da naglašava da će postojeći gasovod kroz Ukrajinu i dalje ostati u upotrebi. Jer, osim političara iz stranke Zelenih, od ovog se projekta distanciraju i pojedinci iz vladajućih Demohrišćana i Socijaldemokata, i to iz spoljnopolitičkih razloga.
Među kritičarima je i nova predsjednica CDU Anegret Kramp-Karenbauer. Ona smatra da bi, doduše, „previše radikalno“ bilo sada odustati od projekta, ali da se i te kako može uticati na to „koliko će gasa prolaziti kroz vod“. Stručnjak SPD za spoljnu politiku Nils Šmid kaže: „Prekasno smo reagovali na kritiku.“ Tačno. Sada je stvarno prekasno da bi se zaustavio projekt vrijedan milijarde eura.
