Teško da u današnjem svijetu postoji još neko koga, kao papu Franciska, i najzagriženiji ateisti poštuju, ili još neki časopis poput The Economist-a, koji čak i ubijeđeni ljevičari čitaju kao obaveznu literaturu.
Kao dokaz za ovu drugu tvrdnju naveo bih da je Karl Marks bio jedan od pasioniranih kritičkih čitalaca ovog nedeljnika o kojem je napisao: „Londonski Ekonomist, evropski organ finansijske aristokratije, najpreciznije opisuje interese te klase.“ Današnji predstavnik te klase, Žan-Filip Kurtoa, predsjednik Majkrosofta, potvrđuje da nedeljnik i danas predstavlja više nego koristan izvor informacija tvrdnjom: „Ekonomist je snažan stimulans mom umu da dopre do novih ideja“.
Taj u svijetu najdistribuiraniji ekonomsko-politički nedeljnik, Biblija ekonomskog novinarstva, počeo je proslavu svoje 175. godišnjice postojanja objavljujući prošle nedjelje „Memorandum za obnovu liberalizma“ sa podnaslovom: „Uspjeh je gurnuo liberalizam u samozadovoljstvo elite. Danas je potrebno da ponovo upali svoju želju za radikalizmom“. Šta to praktično treba da znači pokušaćemo da naslutimo jer svaki memorandum sadrži uglavnom privlačne stvari. Na primjer, napomena da je Ekonomist bio glasilo elite, a da sada propagira „liberalizam za narod“ može veoma da asocira na populizam koji ima snažnu tržišnu vrijednost za medije.
Ukoliko prethodna rečenica zvuči sumnjičavo, to je posljedica velikih verbalnih, ali i suštinskih, terminoloških pretumbacija. Danas se za copyright liberalizma bore razni libertari, liberisti, neoliberali… Sem toga glavna urednica Ekonomista, Suzan Milton Bedo (Beddoes), napravila je u okviru festivala povodom jubileja lista intervju sa Stivom Benonom, ekstremnim američkim desničarem. Budući da on otvoreno prijeti razbijanjem EU u kom cilju je u Briselu otvorio svoju ekspozituru evropskog okupljanja desnice, redakcija Njujorkera je odbila da bude učesnik u razgovoru. Uzgred, prva osoba sa kojem je posle otvaranja centra u Briselu Benon razgovarao bila je Željka Cvijanović, predsjednica vlade Republike Srpske. Dakle radikalizam iz podnaslova Memoranduma može svašta da znači.
Lijepo je prisećati se šta je sadržajem i porukama Ekonomist nekada bio. Prilikom proslave stogodišnjice 1943. godine u uvodniku lista, manje pompezno nego danas, opredijelio se za: „slobodu prije svega… da ljudi mogu biti ono što sami žele… za zajednički interes i humano društvo… da društvo bude zajednica blagostanja svih njegovih članova…“ Tako definisana orijentacija imala je uticaja kod nas, dakako, tek posle rata i još kasnije. Postojao je nedjeljnik Ekonomska politika (EP) koji je bez okolišanja stavljao do znanja da su mu uređivačka politika, profesionalizam, razum i diskretno doziran humor u tekstovima koje objavljuje Ekonomist veoma bliski. Bilo je jasno da ideološka bliskost nije u istoj srazmjeri – bilo zato što nije bilo uputno, ili pak zbog ličnih opredjeljenja novinara. Pojam liberalizma bio je shvaćen i prihvaćen kao – slobodoumlje!
Jedan od gotovo banalnih detalja „kopiranja“ Ekonomista bio je i princip da se teme u EP raspravljaju kolektivno, da se suprotstavljaju stavovi i da onda jedan od prisutnih dobije u zadatak da od toga napravi članak. Logična posljedica je da članci nisu bili potpisivani. Nedostatak potpisa dovodio je do ludila dežurne čuvare poretka po komitetima koji su navikli da odstreljuju nepodobne novinare, međutim, napasti javno cijelu redakciju nedjeljnika koji je sticao sve veću popularnost u cijeloj Jugoslaviji bio je preveliki zalogaj.
EP je postala najcenjeniji ekonomski nedeljnik na čitavom prostoru (najveći dio tiraža prodavan je u Beogradu, zatim u Sloveniji, pa u Hrvatskoj…) Bila je istovremeno neka vrsta glasila privrede, mjesto za okupljanje „reformista“ i objavljivanje tržišno orijentisanih ekonomskih radova pretežno mlađe generacije ekonomista iz cijele tadašnje SFRJ. Pred sam raspad Jugoslavije 1990. godine Slobodna Dalmacija je proglasila Ekonomsku politiku za najbolji nedjeljnik u Jugoslaviji, a u obrazloženju je pisalo da je EP „jugoslovenski The Economist“. U redakciji je to primljeno kao najveći kompliment, međutim Vlada Višnjić, nekadašnji direktor Genexa, jedan od mnogih koji su često dolazili u redakciju, komentarisao je: „Jeste najbolji, ali u Jugoslaviji. Morate se takmičiti sa svijetom, a ne na domaćem bunjištu“. Taj stav je zapravo bio dio politike koju je redakcija zastupala kada je riječ o privredi.
U vrijeme kada je EP počela da se ugleda na Ekonomist, britanski nedjeljnik je bio štampan na roto papiru, kao dnevne novine i imao samo 30.000 tiraža. EP kao takođe malotiražna novina poštapala se Ekonomistovim sloganom: Mali tiraž – veliki uticaj! Ekonomist je ubrzo prešao na format njuzmagazina i buknuo tiražom. Danas Ekonomist ima štampani tiraž od 1,4 miliona primjeraka a sa online izdanjem računa se da ga prati 6 miliona ljudi u gotovo svim zemljama svijeta. To je bogata izdavačka kuća, akcionarsko društvo „Economist Group“ u čijem statutu piše da niko ne može posjedovati preko 50 odsto akcija. Vremenom je izbalansiran odnos tako da polovinu vlasništva imaju porodice Rotšild i Anjeli (preko svoje kompanije Exor), a drugu polovinu posjeduju tzv. privatni investitori, među kojima su i mnogi novinari, urednici i članovi uprave.
Na slavljeničkom festivalu koji se održava u Njujorku, Hongkongu i Londonu pod naslovom „Otvorena budućnost“ govoriće se o otvorenosti tržišta, ideja, granica, društva, progresa. U svojoj istoriji Ekonomist je podržavao Ronalda Regana i Margaret Tačer, ali i demokratu Bila Klintona i laburistu Harolda Vilsona. Pluralizam, u koji Benon ipak ne spada. Uprkos briljantnoj i razumnoj prošlosti Ekonomista, Memorandum sada savjetuje da: „treba podstaći Zapad da podupre širenje liberalnog svjetskog poretka jačanjem vojne moći i ponovnim okupljanjem alijanse“. Taj dio unosi sumnju u mnoga lijepa obećanja za budućnost.
Piše: Milutin Mitrović
Izvor: Danas
