Bila je ovo loša godina za anti-kapitaliste. Ali ni kapitalizam nije prošao ništa bolje.
Poraz Corbynove Laburističke partije u Britaniji ovog mjeseca bio je težak udarac za pokret radikalne levice. S druge strane, i kapitalizam se našao na udaru kritika koje pristižu iz neočekivanih pravaca, naročito u Sjedinjenim Državama, gdje se približavaju predsjednički izbori. Milijarderi, šefovi velikih kompanija, čak i finansijski kolumnisti pridružuju se intelektualcima i lokalnim liderima u lamentiranju nad brutalnošću, bezobzirnošću i neodrživošću rentijerskog kapitalizma. „Ovog puta ne možemo nastaviti po starom“, zaključak je koji se sve češće čuje čak i na sastancima upravnih odbora najmoćnijih korporacija.
Pripadnici klase najbogatijih – već opterećeni stresom i zasluženim osjećajem krivice, bar oni razumniji među njima – i sami se osjećaju ugroženima zbog krajnje ekonomske neizvjesnosti u koju tone većina njihovih sunarodnika. Kao što je Marx predvidio, u pitanju je nedodirljivo moćna manjina koja se pokazala nesposobnom da predvodi duboko polarizovana društva u kojima samo bogati mogu računati na pristojan život.
Zabarikadirani u svojim odvojenim naseljima, mudriji među superbogatima predlažu neku novu vrstu „participativnog kapitalizma“, čak i više poreze za sopstvenu klasu, jer shvataju da su demokratija i redistributivna država njihova jedina pouzdana polisa osiguranja. Ali avaj, u isto vrijeme strahuju da njihova klasa po prirodi stvari ne polaže mnogo na osiguranje.
Predloženih mjera ima raznih, od nedovoljno promišljenih do smiješnih. Pozivi članovima upravnih odbora da se upravljaju interesima širim od usko postavljenih finansijskih interesa deoničara bili bi za pohvalu da nije neugodne činjenice da o imenovanju i platama članova upravnih odbora odlučuju ti isti dioničari. Isto tako, pozivi da se ograniči moć finansijskog sektora bili bi korisni da nije činjenice da većina korporacija polaže račune finansijskim institucijama koje drže najveći dio njihovih dionica.
Suprotstavljanje rentijerskom kapitalizmu i stvaranje preduzeća za koja će društvena odgovornost biti nešto više od marketinškog slogana podrazumeva potpunu reformu sistema poslovnog prava. Da bismo stekli predstavu o razmjerama tog zadatka, moramo se vratiti do onog trenutka u istoriji kada su dionice kojima se može trgovati postale najmoćnije oružje kapitalizma i postaviti sebi pitanje: Jesmo li spremni da ispravimo tu „grešku“?
Bilo je to 24. septembra 1599. godine. U drvenoj zgradi u blizini Moorgate Fieldsa, nedaleko od adrese na kojoj je Shakespeare upravo završavao Hamleta, nastala je nova vrsta preduzeća. Vlasništvo u novom preduzeću, po imenu Istočnoindijska kompanija, podeljeno je na manje delove kojima se slobodno trgovalo.
Mogućnost trgovanja udjelima u vlasništvu omogućilo je neslućeni rast privatnih korporacija koje su ubrzo postale veće i moćnije od država. Pogubno licemjerje liberalizma bilo je u slavljenju vrlina lokalnih pekara, mesara i pivara u korist i za dobrobit najvećih neprijatelja slobodnog tržišta: kompanija za koje zajednica ne postoji, koje ne poznaju moralna osjećanja, namještaju cijene, uništavaju konkurenciju, korumpiraju državnu upravu i ismevaju samu ideju slobode.
Zatim, pred kraj XIX vijeka, kada nastaju prve umrežene mega-kompanije – kao što su Edison, General Electric i Bell – duh oslobođen uvođenjem slobodne trgovine dionicama učinio je još jedan korak dalje. Pošto ni banke ni investitori nisu imali dovoljno novca da zadovolje potrebe umreženih mega-kompanija, stvorena je mega-banka u obliku kartela banaka i sumnjivih fondova iza kojih su takođe stajali dioničari.
Tako je nastala nezapamćena količina novog duga kojim je vrijednost preneta u sadašnjost, uz nadu da će sjutrašnja dobit biti dovoljna da se namiri budućnost. Mega-finansije, mega-kapital, mega-fondovi i mega-kriza su logičan ishod. Lomovi 1929. i 2008, nezaustavljivi rast velikih tehnoloških korporacija i ostali sastojci današnjeg talasa nezadovoljstva kapitalizmom nisu se mogli izbjeći.
U takvom sistemu, pozivi da se kapitalizam dozove pameti ne znače ništa – naročito otkad smo ulaskom u novu stvarnost 2008. dobili konačnu potvrdu apsolutne kontrole mega-kompanija i mega-banaka nad društvom. Ako nismo spremni da ukinemo slobodnu trgovinu dionicama, započetu 1599. godine, ne možemo značajnije uticati ni na današnju distribuciju bogatstva i moći. Da bismo zamislili šta bi prevazilaženje ovakvog kapitalizma moglo značiti u praksi, najprije moramo temeljno preispitati samu instituciju vlasništva nad korporacijama.
Zamislimo da su dionice nešto slično pravu glasa kojim se ne može trgovati. Kao što učenici kada se upišu u školu dobijaju člansku kartu biblioteke, svaki novi zaposleni dobijao bi po jednu deonicu koja mu daje pravo na jedan glas u svim odlukama o korporaciji koje donosi skupština deoničara – od upravljanja i planiranja do raspodele dohotka i bonusa.
Tako bi podjela na dobit i nadnicu izgubila smisao, a veličina korporacija bila bi svedena na pravu mjeru, što bi doprinijelo slobodnoj tržišnoj utakmici. Kada se rodi beba, centralna banka bi joj automatski dodijelila trast fond (ili lični kapitalni račun) u koji bi se periodično uplaćivala univerzalna dividenda. Kada beba postane tinejdžer, od centralne banke bi dobila i besplatan bankovni račun.
Radnici bi mogli slobodno da prelaze iz jedne kompanije u drugu i sa sobom povlače kapital iz svog trast fonda koji mogu pozajmiti kompaniji u kojoj rade ili nekom drugom. Pošto nema akcijskog kapitala koji se hrani fiktivnim sredstvima, finansijski tokovi bi postali uzorno dosadni – i stabilni. Države bi ukinule poreze na promet i dohodak i umjesto toga oporezivale samo dobit kompanija, zemlju u vlasništvu i aktivnosti koje štete javnom interesu.
Ali dosta je maštanja, zasad. Poenta ovog teksta bila je da se u ovim danima pred Novu godinu podsjetimo mogućnosti nastanka zaista liberalnog, postkapitalističkog, tehnološki naprednog društva. Oni koji odbijaju da ga zamisle završiće kao žrtve apsurda na koji često ukazuje moj prijatelj Slavoj Žižek: zašto su ljudi spremniji da razmišljaju o kraju svijeta nego o kraju kapitalizma?
Janis Varufakis
(Project Syndicate; Peščanik.net; prevod: Đ. TOMIĆ)
