Svi znamo i slažemo se: sreća se ne može kupiti. Da može, Holivud bi bio mjesto gde se ljudi vole, smiju i raduju svakom novom danu. Opet, okreni-obrini, provodimo živote jureći za novcem, pokušavajući da povećamo svoja primanja i prodajući svoje vrijeme za njih. I što je najvažnije pomenuti – uživamo u trošenju! Ali ljubav prema parama jednostavno nije ispravna. Tako govore knjige o popularnoj psihologiji, tako govoriš ti sam sebi, na kraju krajeva, tako piše u Bibliji.

Onda dođe dan za platu, a tebi dođe da bacaš pare u vazduh (a na polovini mjeseca ti se učini da si stvarno to i radio). A svi imamo i tog prijatelja koji “ima neke šeme” i sprema se da zaradi par hiljada eura za mjesec dana, jer kakve poente ima da svaki dan radiš osam sati i na kraju dobiješ toliko da pokriješ hranu, stanarinu i neko pivo tu i tamo. I onda će moći sebi da priušti život kakav želi.

Hajde da uzmemo da je prijatelj u pravu. I da je radost novih nula na računu legitimna i predivna. Ustvari, možda je bolje otići i korak dalje i zamisliti da pare padaju s neba – osvojili ste sedmicu na lotou! Šta se sljedeće događa?

Univerzitet Masačusents je sproveo istraživanje u čije svrhe je grupa psihologa anketirala i ispitivanja dvije grupe ljudi: one koji su dobili bogatstvo na lutriji i one koji su izgubili kontrolu nad svojim tijelom u nesreći i ostali potpuno nepokretni. I evo rezultata: dobitnici lutrije su kvalitet svog života ocijenili četvorkom, na skali od 1 do 5. Prosječna ocjena sreće ispitanih žrtava nesreća iznosila je 2,96. Kada se radilo o pojedinačnim, malim zadovoljstvima, kao što su časkanje sa prijateljem, gledanje omiljene serije, sjedjenje na klupi u parku, primanje komplimenta, spavanje pored voljene osobe…Prosjek zadovoljstva druge grupe je bio viši za svaki pojedinačni primjer. Tako je osjećaj svakodnevnog zadovoljstva iznosio 3,60 – 3,30 u korist žrtava nesreća. Možda je ovo istraživanje imalo za cilj da izazove podizanje obrva u čudu ili efekat “cijeni ono što imaš”, ali mnogo će se složiti i da rezultati nisu sasvim neočekivani.

Između ostalog, ljudi imaju naviku da se navikavaju na stvari, što ne ide u prilog pomenutim osvajačima sedmica. Vremenom se uzbuđenje izazvano ovom pobjedom izlizati, a novostečeno bogatstvo postaviti novi standard koji će, kao i prethodni – biti samo standard a ne sredstvo za pojačavanje osjećaja sreće. To znači da svaka novina u nešem životu – novi posao, nove čizme, novi partner – donose novi zrak svjetlosti ili radosti, dok ga ne izgubimo tako što upadnemo u zamku navikavanja a te objekte koje smo gledali sa divljenjem počnemo da gledamo sa podrazumijevanjem. Utješna strana ove priče je da se manje-više ista stvar događa i sa ružnim i događajima. Prije ili kasnije, stvari se vrate na svoje mjesto, a mi ostajemo jednako srećni ili nesrećni kao što smo bili prije te lične “nove ere”.

Druga strana novčića

Ali postoji i drugo gledište. Mnogi dobitnici lutrije upadnu u zamku koja dolazi mnogo prije navikavanja: prvo, potroše sve u treptaju oka i upadnu u dugove; drugo – prijatelji, rodbina i poznanici ih zovu moleći za novac, zbog čega kasnije nastaju svađe i otuđenja. To znači da ove individue završe sa manje para i manje prijatelja nego što su imali prije pobjede.

Svako fantazira šta bi sve kupio kada bi se njemu posrećilo – u kakvoj kući bi živio, gdje bi sve putovao, možda i uložio da započne posao svojih snova. Ali i da to uspije, jednog dana će prestati da bude specijalno. Tako da ova teorija govori sledeće:

Šta ako su svi ti dobitnici lutrije samo trošili pare na pogrešne stvari?

Evo još jednog istraživanja koje se bavi ovim pitanjem. Poslovna škola Harvarda je presretala random ljude na ulicama Vankuvera, davala im između 5 i 50 dolara da ih potroši do kraja dana i onda im se javi. Jedna grupa ljudi je u koverti dobijala i poruku “Danas potroši ovaj novac na sebe”. Druga – “Danas potroši ovaj novac na nekog drugog.” Ljudi su trošili pare na nove minđuše, novu ešarpu, a većina studenata je u novčanici od 5 dolara vidjela kafu u Starbaksu. Ljudi iz druge grupe su kupovali iste stvari – ali su ih poklanjali drugima – roditeljima, djeci, prijateljima, čak i strancima na ulici. Na kraju dana, ljudi su se javljali i ocjenjivali svoj subjektivni osjećaj sreće tog dana. Suvišno je navoditi razliku u ocjenama. Oni koji su sebi kupili kolač uživali su u kolaču. Oni koji su ga kupili nekom drugom, dobili su osmjeh, zagrljaj, razgovor, oduševljenje, a zasigurno i zalogaj kolača. Što znači da su dobili sve ono što ljudi koji poijbede na lutriji gube, uslovno rečeno.

Isto istraživanje je zatim sprovedeno u daleko siromašnijim zemljama, gdje su krajnji rezultati imali dramatičnije razmjere. To znači da si za dobijeni novac mogao da kupiš kapu prijatelju koji nema nijednu kapu, a potrebna mu je. Jedna žena u Ruandi je svoj novac dala prijateljici čiji sin boluje od malarije. Njen doprinos od 15 dolara svakako neće magijom popraviti stanje tog dečaka, ali će pomoći njegovoj majci da kupi lijekove za narednih nekoliko dana, što ovom činu daje vitešku notu u malom. Ovo istraživanje je trajalo dugo, da bi se završilo osnivanjem sajta za prikupljanje donacija za škole u siromašnim afričkim selima. Tvoj novac, dakle, postaje nečiji mikroskop, nečiji Tom Sojer ili blok broj 5.

Time priča obrće krug i vraća se na početak. Možda sreća može da se kupi, makar koštala 3 eura kod prodavca knjiga , ako je uručena u pravi par ruku.

Vanja Mlađenović, MojaFirma