Poslije kraće ljetnje pauze, SAM Akademija nastavlja sa predavanjima. Prvo predavanje u drugom semestru, u okviru modula “Organizational Culture & Design”, održaće Vladislav Lalić, CEO, Goodfaith Strategic Advisory. Kao uvod, Vladislav je podijelio svoje iskustvo sa prvog susreta sa vlasnikom Ikee, Ingvarom Kampradom a tekst je objavljen u sklopu predavanja za SAM Akademiju. Bankar.rs ga prenosi u cjelosti.

Organizaciona kultura – snaga dobrog primjera

Tema organizacione odnosno korporativne kulture, je tema koja me je oduvijek izuzetno zanimala. I moram priznati jako intrigirala. Iz više razloga.

Prije svega smatram da je pitanje kulture jedne organizacije, njenog sistema vrijednosti, sprege između jednog i drugog, nešto što umnogome može da odredi uspješnost jedne kompanije i njenih zaposlenih.

Moram priznati da nisam uvijek tako razmišljao i da su moji stavovi po tom pitanju evoluirali kroz sve ove godine sticanja poslovnog iskustva, ne samo u Srbiji već i su svim drugim zemljama gdje sam imao priliku da radim.

Kada sam dobio priliku da učesnicima SAM Akademije približim temu organizacione – korporativne kulture i da u okviru toga napišem jedan tekst na tu temu, nisam se mnogo dvoumio na koji način to treba da uradim.

Jedno staro menadžersko pravilo kaže: “Ništa ne uspjeva kao dobar primjer“. Ja bih još dodao, da su pravi i istinski lideri, oni koji daju najbolji primjer, i da kroz taj primjer svakodnevno mogu najviše da utiču na svoje kolege, saradnike, kao i cjelokupnu organizaciju.

Sjećam se, sada već davne 1991. godine kada sam kao 22 godišnjak započeo svoju karijeru u kompaniji IKEA, u kojoj ću, iako tada toga nisam bio svjestan, provesti skoro 30 izuzetnih godina.

Već tokom samih intervjua koje sam imao, susreo sam se sa IKEA-inom kompanijskom kulturom i vrijednostima. Od načina vođenja samih intervjua, procesa kao takvog, cijele komunikacije, sve je bilo u duhu tih famoznih IKEA-inih vrijednosti i kompanijske kulture. Kada sam dobio posao, moje nove kolege su uložile mnogo truda i vremena da mi do detalja to sve objasne. Posle prvih par dana rada, dobio sam i knjižicu koja je imala naslov: „Testament prodavca namještaja“, svojevrsni poslovni testament osnivača i vlasnika IKEA-e, Ingvara Kamprada, u kome on do detalja objašnjava korporativnu kulturu kompanije, sistem vrijednosti, njihov značaj na sadašnjost kao i na budući poslovni uspjeh tada već nadasve uspješne i velike kompanije. Tu su između ostalog navedene kompanijske vrijednosti koje je IKEA objedinila poput jednostavnosti, vođenja računa o troškovima, zajedništva, dobrih primjera u svakodnevnom radu, briga o ljudima, preuzimanje odgovornosti i druge. Ukupno 8 vrijednosti, objedinjenih u sistem na kome počiva korporativna kultura ove kompanije.

Iako mi je tada to sve djelovalo izuzetno privlačno, prije svega zbog načina na koji sam odrastao, načina na koji sam vaspitan i načina na koji sam se razvijao i rastao, moram priznati da sam imao jednu dozu skepse i sumnje. Da li je sve to što sam imao prilike da vidim i čujem, sve ono sa čime sam se susretao u svakodnevnom radu, stvarno tako kako izgleda? Da li je u pitanju samo još jedna u nizu slatkorječivih korporativnih priča, koje su tu, kako bi se zaposleni držali na okupu i pod kontrolom? Moje sumnje su trajale malo više od dvije godine.

Karijera koja mi je bila u usponu i premeštaj na izuzetno potentno i dinamično tržište Rumunije, dovelo me je u situaciju da provedem nedjelju dana sa čuvenim osnivačem IKEA-e Ingvarom Kampradom. Cilj posjete je bio obilazak proizvodnih kapaciteta, koje je IKEA tada vrlo ambiciozno razvijala u ovoj zemlji.

Ta posjeta i tih nedjelju dana, imalo je po mene nevjerovatne efekte upravo na temu ovog teksta, a to su kompanijska kultura i vrijednosti. I jos nešto što sam spomenuo ranije, a to je da su pravi lideri ti koji daju najbolji primjer.

Vjerovatno ste se već zapitali, šta je to tako famozno, što je moglo da se desi tokom jedne poslovne posjete, zemlji koja je u tranziciji i razvoju?

Pa ja bih rekao skoro sve.

Od načina na koji je ovaj istinski skroman i jednostavan čovjek stigao u Rumuniju. Sam, bez obezbjeđenja, ekonomskom klasom gdje smo ga nas trojica sačekali na aerodromu. Bez ikakve razlike u odnosu na ostale putnike, samo je zamolio da sjedne na prednje sjedište automobila, kako bi mogao bolje da vidi krajolik i mjesta kroz koja smo prolazili.

Do toga, da je spavao u istoj sobi kao i ostali, u hotelu koji je te 1993. u centru Transilvanije, bio sve samo ne oličenje nekog posebnog komfora, o luksuzu da i ne govorimo. Hotel u kome je te hladne jeseni, bilo više hladno nego toplo i gdje niste bili sigurni u to da ćete svako jutro imati tople vode. Njemu to nimalo nije smetalo.

Pa do toga, da je ručavao u fabičkim kantinama zajedno sa radnicima fabrika koje smo posjećivali, da je nakon završetka svake posjete i razgovora sa menadžmentom, želio da se rukuje sa svakim radnikom ponaosob, kako bi im se zahvalio na tome što sarađuju sa kompanijom koja je njegovo životno djelo.

Pa sve do toga, da je svako veče provodio sa nama, kako bi sumirao prethodni dan, kako bi donijeli zaključke i dalje planove. Fascinatno mi je bilo sa koliko pažnje i poštovanja je slušao nas, njegove zaposlene, uvažavajući naša mišljenja i predloge bez obzira na godine starosti i profesionalno iskustvo.

A otišao je isto onako kako je i došao. Tiho, skromno i nenametljivo, potpuno neprimjetno u odnosu na ostale. Ekonomskom klasom.

Nedjelju dana nakon posjete, na našu kancelariju u Bukureštu je stiglo Ingvarovo pismo. Pisano njegovom rukom, u karakterističnom rukopisu, na tri strane. Uz zahvalnost na dobroj posjeti i cjelokupnom radu, tu su bili svi zaključci i predlozi koje smo zajedničko donosili tih hladnih večeri u Transilvaniji. Uz posljednju, karakterističnu rečenicu koja je na neki način oličenje i osnovni postulat IKEA-ine kompanijske kulture:

„Većina stvari nam tek predstoji da uradimo, slavna budućnost je pred nama“.

Tokom te nedjelje sve sumnje i pitanja koje sam imao na temu kulture i vrijednosti, su bile kao gumicom obrisane. Snaga takvog upečatljivog primera verujem da nikoga ne bi ostavila ravnodušnim. I to je ono o čemu sam pisao na početku ovog teksta.

Danas trideset godina kasnije, kada sam zajedno sa trojicom partnera osnovao svoju konsultantsku kuću, prva stvar koju smo nas četvorica uradili je bila da definišemo naše kompanijske vrijednosti. Vrijednosti koje nosimo i živimo kao ljudi, koje želimo da objedinimo u naš profesionalni rad i po čemu želimo da budemo prepoznati.

Duboko vjerujem u spregu zdravih vrijednosti i zdravog društva. Vjerujem da bi jasne, jake i zdrave društvene vrijednosti imale blagorodan uticaj na naše cjelokupno društvo i zemlju u cjelini. Takođe, smatram da bi priličan broj naših uspješnih privrednika trebalo više vremena da posveti ovim temama u okviru svojih kompanija. Smatram da bi i jedni i drugi imali mnogo toga da nauče, a da bi efekat bio višestruk. I bez ikakve potrebe da se kopiraju švedske, američke ili njemačke vrijednosti i kultura, već da se sve izvorno gradi, na kulturi i vrijednostima naše zemlje i našeg podneblja.

Ali to je možda tema za neku drugu priliku i neki drugi tekst.