Proizvođači peleta na sjeveru države iskoristili su energetsku krizu i nedostatak energenata na tržištu, pa su cijene peleta podigli toliko da ostvaruju ekstraprofit. Peleta, tako, u Beranama, kao i u većini gradova na sjeveru Crne Gore, nema po cijeni koju je odredila Vlada, a izostaju državni mehanizmi da se to spriječi, izvještava Javni servis.

Odlukom aktuelne Vlade cijena tone peleta kod proizvođača ne može biti veća od 269 eura, ali se pelet u trgovinama na malo prodaje ispod ruke za 320 eura, pri čemu se prave spiskovi i čeka na red i za tu cijenu.

Ekstra profit, definicija kaže, predstavlja višak iznad prosječnog profita, odnosno zarade, koji se postiže u jednoj grani djelatnosti, i to na dva načina – podizanjem produktivnosti rada ili korišćenjem vanrednih pogodnosti na tržištu kao što su neopravdani skok cijena ili pojačana potražnja izvjesne robe.

Prema provjerenoj informaciji, cijena peleta je u Crnoj Gori naglo skočila tokom proteklog ljeta, kada su se pojavili trgovci iz Njemačke, koji su šleperima odnosili sve što su našli u magacinima na sjeveru države. Oni su crngorskim proizvođačima plaćali 380 eura za tonu, uz jasnu računicu da cijena peleta u Njemačkoj dostiže hiljadu eura po toni.

Proizvođači sa sjevera ne moraju čak ni ići za Njemačku, jer je i na Kosovu, gdje su do sada tradicionalno švercovali balvane, cijena peleta otišla u nebo, pa se prodaje od 740, do hiljadu eura po toni, jer Kosovo nema ni šume, ni fabrike peleta. Tu informaciju su prenijeli i kosovski mediji ovih dana.

Kada su tragom ovih informacija inspektori obišli neke od prodajnih objekata na sjeveru, proizvođači su svu robu vratili u fabrike. Jedan od njih je kupcima koji su se interesovali otvoreno kazao da je roba njegova i da ne želi da je prodaje ispod cijene od trista dvadeset eura.

Tako se među brojnim poskupljenjima koja su ugrozila ionako nizak standard većine stanovnik sjevera, našlo i enormno poskupljenje energenata koji se koriste za zagrijevanje stambenih objekata, a u posebno nezavidnoj situaciji su građani koji koriste pelet.

Ovaj energent je poskupio nekoliko puta u odnosu na prije dvije godine kada su mnogi stanovnici, ne samo sjevera Crne Gore, u velikom broju, vođeni preporukama da je pelet najbolje najekološkije gorivo, u svojim domovima instalirali sisteme za grijanje na pelet. Tokom čitave prošle sezone cijena peleta na sjeveru po toni je bila od 150 do 180 eura. Neznatno skuplje nego godinama unazad.

Sada svi potrošači od reda kažu da im ove godine olakšice nije donijela odluka Vlade Crne Gore o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi i listi proizvoda.

Oni podsjećaju da je izmjena ove odluke objavljena u Službenom listu 12.10.2022. godine, po kojoj cijena tone peleta kod proizvođača ne može biti veća od 269 eura.

Dok vlasnici nekih fabrika peleta tvrde da “zbog propratnih troškova i poskupljenja sirovine” dalja proizvodnja peleta po nametnutoj cijeni, navodno, nije održiva, potrošači koji dobro poznaju situaciju u ovoj oblasti smatraju da proizvodna cijena peleta u Crnoj Gori ne može biti veća, u prosjeku, od 80 eura po toni, sa svim troškovima.

Od te, do cijene od 320 eura, razlika je od dvjesta i četrdeset eura, što predstavlja čistu zaradu od samo jedne tone.

Neke od fabrika dnevno proizvedu i do devedeset tona. Devedeset puta 240, što predstavlja čistu dobit, iznosi 21.600 eura, za samo jedan dan rada. Kada se to pomnoži sa trideset dana, dobija se čista zarada od 630 hiljada eura za jedan mjesec.

Vlasnici fabrika se ni time ne zadovoljavaju u Crnoj Gori, već pelet izvoze na Kosovo, gdje ga prodaju po još i većoj cijeni, ili im na prag fabrike dođe trgovac iz Njemačke, i iskešira novac na ruke.

Evropska unija u pristupnim pregovorima sa državama kandidatima postavlja zadatak da smanje emisiju štetnih gasova nad svojom zemljom, i u tom smislu se obično, između ostalog, preporučuje i prelazak na biološko gorivo, kakvo predstavlja pelet i za to pruža finasnijsku pomoć.

Države su, nakon toga, dužne da pomažu građane koje stimulišu da sa drugih ogrijeva prelaze na pelet, time što bi im omogućavale subvencinisane cijene.

“Šumarski tajkuni”, kako to običan narod kaže, iz vremena prije promjene državne vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020, uglavnom su preživjeli u novim raspodjelama koncesija, i većina njih danas, pored već postojećih pilana, otvara i fabrike za proizvodnju peleta.

Pri svemu je važno znati da se pelet pravi od piljevine i drugog drvenog otpada, dok koncesionari, odnosno vlasnici pilana i fabrika peleta i dalje rezanu drvnu građu takođe izvoze, što predstavlja osnovnu zaradu, bez ekstra profita od proizvodnje i prodaje peleta.

U susjednoj Bosni i Hercegovini je situacija slična kao kod nas, a tamošnje vlasti su cijenu ograničile na 240 eura po toni, pri čemu su predvidjeli najstrožije novčane kazne za proizvođače i prodavce koji te cijene ne poštuju.ž

Veliki broj građana na sjeveru Crne Gore preorijenitasao se u prethodnim godinama sa drva i drugih energenata na pelet, a sada ge ne mogu dobiti čak ni po cijeni od 269 eura, koliko je propisala Vlada, a koja, takođe, nije povoljna. Ipak, u Crnoj Gori još niko nije kažnjen zbog nepoštovanja odluke Vlade o maksimalnoj cijeni peleta.

A drveta, kao najvećeg resursa, na sjeveru Crne Gore ima toliko da se sigurno ne uvozi iz Ukrajine, i da na njegovu cijenu ne mogu uticati kretanja na globalnom tržištu. Koncesiona cijena drveta na panju u našoj državi je tek neznatno povećana u odnosu na onu koja je važila prije inflacije i energetske krize.

Povlaćeni koncesionari na sjeveru kubik bukovog drvete na panju, kupuju, tako, za svega 12,5 (i slovima – dvanaest i po) eura. Možda za tonu peleta potroše dva kubika drveta. I to bi bilo 25 eura. Sa takozvanom sječom i vučom to može za dva kubika biti i 35 eura. Fabrike rade na struju, a struja nije poskupila. Pa ipak, pelet crnogorskim građanima ne žele da prodaju ispod 320 eura. Ima za to jedna riječ, koja na javnom servisu nije primjerena da se izgovori.