Svako dijete započinje putovanje kroz život sa nevjerovatnim potencijalom: kreativnim načinom razmišljanja sa kojim pristupa svijetu sa radoznalošću, pitanjima i željom da sazna sve o svijetu i sebi kroz igru.

Međutim, ovaj način razmišljanja često je erodiran ili čak izbrisan konvencionalnim obrazovnim praksama kada djeca počnu školovanje.

Toransov test za kreativno razmišljanje često se citira kao primjer kako se divergentno razmišljanje djece sa vremenom smanjuje. Npr., 98% djece u vrtiću su “kreativni geniji” – i mogu razmišljati o beskrajnim mogućnostima korištenja papira.

Ova sposobnost drastično se smanjuje dok djeca prolaze kroz sistem formalnog obrazovanja do svoje 25 godine, i samo 3% ostaju kreativni geniji.

Većina nas je samo jednom ili nekoliko puta bila u situaciji da upotreibiji spajalicu.

Ono što najviše brine po pitanju vrijednosti ljudskog kapitala jeste to što je u proteklih 25 godina Toransov test pokazao smanjenje originalnosti među malom djecom (vrtić do trećeg razreda).

Inače, da li ste znali da možete kombinovati šest standardnih LEGO kockica na više od 915 miliona načina?

POGREŠAN FOKUS

Svjetski ekonomski forum upravo je objavio izveštaj o ljudskom kapitalu pod naslovom “Priprema ljudi za buduće poslove”.

U izvještaju se navodi da su “mnogi od današnjih obrazovnih sistema u disproporciji sa vještinima koje su potrebne za funkcionisanje na današnjim tržištima rada”. Dalje se navodi kako se škole uglavnom fokusiraju na razvijanje dječijih kognitivnih vještina – ili vještina u okviru tradicionalnih predmeta – umjesto da podstiču one poput vještine rješavanja problema, kreativnosti ili saradnje.

Ovi navodi bi trebali uzrokovati zabrinutost i kada bismo posmatrali set vještina Četvrte industrijske revolucije: kompleksno rješavanje problema, kritičko razmišljanje i kreativnost. Ovo su tri najvažnije vještine koje dijete treba posjedovati, prema pomenutom izvještaju “Priprema ljudi za duće poslove”.

Zastaćemo na trenutak da naglasimo da je kreativnost skočila sa 10. mesta na 3. mesto za samo pet godina! (2015.-2020.)

I emotivna inteligencija i kognitivna fleksibilnost takođe su ušli u spisak top vještina za 2020. godinu.

Zabrinjavajuća je činjenica da se ove vještine uglavnom ne razvijaju u dječijim školskim danima, već preovladava pristup predavanja “kredom i govorom” koji vjekovima postoji kao takav.

DJEČIJA IGRA

Studije na Novom Zelandu upoređivale su djecu koja su naučila čitati u petoj godini sa onima koji su naučili u sedmoj godini. Kada su imali 11 godina, obije grupe djece su imala istu sposobnost čitanja. Ali djeca koja su naučila čitati sa sedam godina zapravo su pokazival veći nivo razumijevanja.

Jedno od objašnjenja je da su imali više vremena da istraže svijet oko sebe kroz igru.

Jasno je da priprema djece za budućnost zahtijeva ponovno fokusiranje koncepata učenja i obrazovanja.

Znati kako čitati, pisati i raditi matematiku jeste i dalje važno da bi djeca otkrivala svijet pred njima.

Sve više međusobno povezaniji i dinamičniji svijet znači da će djeca u svojim životima nekoliko puta mijenjati poslove – prebacivati se na radna mjesta koja danas ne postoje, i koja bi možda trebali da izmisle.

Pitanje je kako podsticati gore pomenutu širinu vještina i održati prirodnu sposobnost djece da uče tokom čitavog života – umjesto da je erodiraju kada počnu proces formalnog školovanja?

Postizanje ovoga cilja je jednostavnije nego što mislimo: angažovanje djece u pozitivnim, razigranim iskustvima. Različite forme igre pružaju djeci priliku da razviju društvene, emocionalne, fizičke i kreativne vještine, pored kognitivnih.

CJELOŽIVOTNA IGRA

Ako smo saglasni da postoji hitna potreba za razvijanjem vještina kao što su kompleksno rješavanja problema, kritičko razmišljanje i kreativnost, neophodno je i da prepoznamo da se ove vejštine izgrađuju učenjem kroz igru tokom čitavog životnog vijeka.

Budući da ulažemo u budućnost naše djece, zaštitimo ih od usmjerenog učenja – “školovanja”  trogodišnjaka koji uči slova i brojeve u pisanoj formi, a nema dokaza da će ga to učiniti boljim čitaocem.

Moramo više pažnje da obratimo na “domaće zadatke” naših najmlađih kod kuće, i prepoznamo vrijednost nastavka stvaranja veselih, značajnih trenutaka igranja sa našom djecom.

Prirodna sposobnost djece da uče kroz igru može biti najbolja i najjeftina tajna za rješavanje zadatka kako da opremimo našu djecu vještinama sa potencijalom, istovremeno i našu privredu.

Plus, zabavno je. Pa, šta nas zaustavlja? Hajde da se igramo!