Grčka je konačno ostvarila ekonomski rast“. To je bio zvanični stav evropskih službenika krajem 2014. Avaj, grčki glasači ovim nisu bili impresionirani pa su smijenili tadašnju vladu i u januaru 2015. izabrali novu administraciju u kojoj sam bio ministar finansija.
Prošle nedelje su stigle slične radosne vijesti iz Brisela da se Kipar „vratio ekonomskom rastu“, za razliku od Grčke koja se „vratila u recesiju“. Poruka Trojke (Evropska komisija, Evropska centralna banka i Međunarodni monetarni fond) je jasna i glasna: „Radite kako mi kažemo (Kipar nas je poslušao) i oporavićete se. Ili odbacite našu politiku, izaberite ljude kao što je Varufakis i ostanite u recesiji“.
Ova priča zvuči ubjedljivo, ali je zasnovana na čistoj laži. Grčka se nije oporavljala 2014, a kiparski BDP se još uvjek nije oporavio. Tvrdnje Evropske unije se zasnivaju na „realnom“ nacionalnom dohotku, mjeri naročito nepouzdanoj u periodima pada cijena.
Ako vas pitaju da li vam je bolje danas nego prije godinu dana, odgovorili biste potvrdno ako je vaš novčani dohodak (to jest njegova vrijednost u dolarima, funtama, eurima ili jenima) porasla u posljednjih 12 mjeseci. Međutim, uz istovremenu inflaciju vaš odgovor biste dopunili prigovorom da je porast troškova života umanjio vaš novčani dohodak.
Kako bi pokrili ovaj jaz između vašeg novčanog dohotka i vaše sposobnosti da sa njim nešto kupite, ekonomisti se oslanjaju na vašu kupovnu moć prilagođavajući vaš novčani dohodak prosječnim cijenama.
Ukupni dohodak jedne zemlje mjeri se na sličan način. Ekonomisti počinju sabirajući novčani dohodak svakog stanovnika kako bi dobili domaći bruto proizvod / BDP ili, da pojednostavimo, ukupni novčani dohodak jedne zemlje (N). Oni onda prilagođavaju N promjenama u prosječnim cijenama (P) dijeleći N sa P. Rezultat je „realni“ dohodak zemlje (R=N/P).
U periodu inflacije svrha izračunavanja realnog nacionalnog dohotka R je da prestanemo da se uzbuđujemo zbog izvještaja da se naš novčani dohodak značajno uvećao. Na primjer, kada prosječne cijene porastu za 8%, porast novčanog dohotka od 9% predstavlja realni porast kupovne moći od samo 1%.
To znači da je u periodu inflacije važno posmatrati broj koji označava realni nacionalni dohodak. Tek kada R počne da skače možemo da povjerujemo u rast ekonomske aktivnosti.
Ali u periodima deflacije (kada cijene padaju), kao danas u Grčkoj i na Kipru, R može lako da nas dovede u zabludu. Uzmite hipotetički slučaj deflatorne ekonomije iz donje tabele:
Ako uporedimo Godinu 1 i Godinu 2 primijetićemo da se novčani dohodak (N) smanjio za 2% (sa 100 na 98), dok je indeks prosječnih cijena pao za 1% (sa 100 na 99). Sljedeće godine (Godina 3), recesija se produbila sa daljim padom od 2,04% novčanog dohotka (sa 98 na 96) i još većim padom cijena zbog deflacije od 6.06%.
Ovo je slika ekonomije koja iz recesije polako klizi ka depresiji: ka padu dohotka i još većem padu cijena. Ali pogledajte posljednji red: izgleda da se „realni“ nacionalni dohodak dramatično oporavio u Godini 3, uz porast od 4,28%!
Ali to je iluzija koju je izazavao pad cijena. Prosto rečeno, u deflatornim ekonomijama, kada su ljudi i država prezaduženi, samo porast novčanog (za razliku od realnog) dohotka predstavlja povod za slavlje.
Neko bi možda odgovorio da je porast realnog dohotka (R) uvjek dobra vijest, čak i kada je novčani dohodak u padu, jer ako cijene (P) padaju brže od novčanog dohotka (N) to sigurno znači da možemo više da kupujemo. Zar to nije dobra stvar?
Svakako da je dobra, ali samo u odsustvu duga. Kada su ljudi i država prezaduženi i dokle god plaćaju pozitivne kamate na dug, pad novčanog dohotka je put u kolektivni bankrot.
Upravo se to desilo u Grčkoj 2014, kada je R porastao za 0,8% dok je P pao za 2,6%. Isto se dešava i na Kipru tokom posljednjeg kvartala 2015, sa R od 0,4% u januaru 2016. uz P od -0,75%. Većina evropske periferije ja zarobljena u deflatornom blatu, uz pad novčanog dohotka i dramatični porast zaduženosti (kao dijela novčanog dohotka), dok se banke guše u nenaplativim zajmovima koji ih sprečavaju da pozajmljuju profitabilnim kompanijama.
Lideri Evropske unije su već nekoliko godina paralisani, jer su uložili previše političkog kapitala u propale politike da bi sada promijenili kurs. Ali ne dozvolite da vas statistika zavara: insistiranje na realnom nacionalnom dohotku tokom perioda deflacije je pokušaj da se ekonomska depresija predstavi kao uspješna priča.
Janis Varufakis, Social Europe,
Prevod preuzet sa Peščanika
