Evo malo poznate činjenice: Jedan od razloga zbog kojih je Fordov pikap F-serije jedan od najprodavanijih u Americi u proteklih 36 godina ima veze sa piletinom. Evo kako ide priča: U nadi da će se zaštititi od poplave jeftine američke piletine u Zapadnoj Njemačkoj, Evropsko zajedničko tržište je 1962. utrostručilo takse na ove ptice na oko 30 centi po kilogramu. Amerika je onda uvela takse na brendi, popularni francuski izvozni proizvod i dekstrin i skrob iz Holandije. Da bi se osvetili Zapadnoj Njemalkoj i udovoljili prijateljima u Uniji automobilskih radnika, na komercijalne folksvagenove autobuse uveden je porez od 25 posto na lake kamione.
Iako su druge takse ukinute, pileća taksa na lagane kamione – mnogo viša od tipične takse od 2,5% na automobile – ostaje. Nije slučajnost onda što laki kamioni čine 82 posto vozila koje prodaju tri velika proizvođača automobila iz Detroita. Miris trgovinskog rata je opet u vazuhu jer je američki predsjednik Donald Tramp uveo takse na strani čelik i aluminijum. Da li bi ovo mogao da bude početak otvorenog komercijalnog sukoba koji bi mogao da prekine svjetski ekonomski razvoj? Postoji ta mogućnost. Ali to nije jedini rizik.
Nove takse će štetiti američkoj ekonomiji čak i da ne izazovu odmazdu. Ako nas istorija ičemu uči onda je to da je Trampov predlog zaštite domaće ekonomije zapravo pucanj istoj u nogu. Bliža paralela je 2002. kada je tadašnji američki predsjednik Džordž Buš odlučio da je domaćim proizvođačima čelika potrebna pomoć i uveo je takse od 8 do 30 posto na brojne čelične proizvode iz mnogih zemalja. Uvoz iz tih zemalja je opao ali je iz drugih koje nisu bile pogođene taksama porastao. Ukupni uvoz čelika porastao je tri posto u narednih 12 mjeseci.
Zaposlenost u američkoj industriji čelika je nastavila da pada. A jedna studija je pokazala da je do podizanja taksi 2003, viša cijena čelika koštala Ameriku 200.000 poslova u kompanijama koje koriste čelik, što je višeod broja svih poslov u industriji čelika. Američki predsjednik Barak Obama uradio je sličnu stvar. Posle žalbi da uvoz raste, on je uveo takse na kineske gume iako američki proizvođči guma nisu više proizvodili gume slabijeg kvaliteta koje su Kinezi izvozili. Uvoz iz drugih zemalja je skočio 20% po uvođenju taksa. A cijena svih uvezenih guma u prosjeku je porasla za 18%. Procjenjuje se da je potrošače to u prosjeku koštalo dodatnu 1,1 milijardu dolara ili oko 900.000 dolara po spasenom poslu u industriji guma. Kada je riječ o industriji šećera, zaštitni prsten oko industrije umalo je nije ubio.
U nadi da će zaštititi osnovnu cijenu šećera od 37 centi po kilogramu, u trenutku kada su cijene u svijetu pale, Vašington je 1980-ih pribjegao povećanju uvoznih kvota zbog kojih su cijene domaćeg šećera bile pet puta više od svjetskog prosjeka. Mudre kanadske firme slale su ušećerene kolaće u SAD kako bi se iz njih izvlačio šećer.
Druge zemlje su prihvatile tu taktiku. Vašington je 1985. uveo krizne takse na sav uvoz zaslađenog kakaa, kolača i jestivih preparata. Onda se dogodilo nezamislivo: kompanije Kokakola i Pepsi odlučile su da skupi šećer zamijene jeftinijim kukuruznim sirupom. Od 1980. do 1987, udio šećera u američkoj potrošnji je sa prvobitnih 65 procenata pao na 47%. Zaključak je da promjene koje donose trgovinske barijere utiču na ekonomiju. Možda to nije lako uočiti ali je ta posljedica značajnija od bilo kakvog kratkoročnog dobitka koji protekcionizam donosi zaštićenima.
Izvor: New York Times – Nedeljnik
