U trenutku osamostaljivanja i stvaranja vlastite države Slovenija je bila za četvrtinu jača od Hrvatske, ali danas, gotovo tri decenije kasnije, ta se razlika među njima gotovo udvostručila. Osim što je uspjela da sačuva industriju i značajnije se integriše u evropsku ekonomiju, Sloveniji je pošlo za rukom da sačuva i stanovništvo, piše Večernji.

Rijetke su evropske države u kojima zadnje dvije ili tri decenije nije došlo do demografskog osipanja, jednim dijelom zbog nižeg nataliteta, a drugim zbog iseljavanja. Slovenci tek odnedavno imaju negativan prirodni prirast, neznatno više umrlih od rođene djece, za razliku od Hrvatske koja je davno otišla u negativnu zonu. Doda li se ratnim migracijama i masovno iseljavanje stanovništva, čega je Slovenija bila pošteđena – u Hrvatskoj se dobija poražavajući rezultat od skoro 700 hiljada izgubljenih stanovnika u manje od 30 godina. Slovenija je svoje stanovništvo “pomlađivala” otvaranjem granica prema slavenskoj braći, Hrvatska će morati put Azije ili Afrike ako želi da se stanovništvo ne ospe do tri miliona u sljedećih tridesetak godina.

Hrvatska jeste prošla rat što je vratilo unazad, ali razlike između razvoja dvije države počele su se javljati s temeljnim principom i shvatanjem razvoja. Slovenačke velike firme ostale su u kolektivnom, odnosno državnom – gotovo pa socijalističkom modelu vlasništva. Njima su upravljali direktori vrlo često naslijeđeni iz ranijeg sistema, dok je država svoj uticaj ostvarivala preko državnih fondova. No u upravama nisu sjedjeli političari, nego profesionalni menadžeri.

Manje firme prepuštene su privatnicima i redom su opstajale kao kooperanti velikima. Nisu dopustili deindustrijalizaciju i zadržali su jak socijalni dijalog. Slovenija se ravnomernije razvijala – industrija nije koncentrisana u gradovima, nego i u malim mjestima. To onda podrazumijeva i ravnomjerniju razvijenost, dostupnost posla i usluga te posljedično i naseljenost cijele zemlje.