Ukidanje gotovine je tema koja polako, ali sigurno osvaja sve veći prostor u njemačkim medijima. Mnogi (banke) tvrde da će to olakšati praktični život. Mnogi, međutim, ukazuju da je to dokidanje slobode građana.
Diskusije su učestale nakon nedavnog objavljivanja knjige “Zabrana gotovine – sve što treba da znate o predstojećem ukidanju gotovog novca“ profesora Geralda Mana i Ulriha Horstmana.
Man je u intervjuu za magazin Fokus rekao: “Do ukidanja gotovine sigurno neće doći odmah. Smatram da će ono biti sprovedeno postupno.“ On prenosi da iza inicijative za ukidanjem papirnog i kovanog novca stoje važne međunarodne finansijske institucije koje mogu da ostvare veće marže. Osim toga, nova mjera bi koristila evropskoj i sjevernoameričkoj politici: “Neke zemlje su već uvele maksimalne iznose koji mogu da se plate gotovinom. Na taj način mogu da suzbijaju rad na crno, organizovani kriminal i utaje poreza“.
U svemu prednjači Švedska, država u kojoj neke banke više uošte ne isplaćuju gotov novac – a neke radnje ga više ne primaju.
Podsticanje potrošnje
Gerald Man je ubijeđen da su državne i finansijske krize prethodnih godina ubrzale strateški razvoj koncepta ukidanja gotovine. U velikom broju zemalja još uvjek postoji latentna opasnost od „juriša na banke“ tj. masovnog podizanja gotovine, što bi, kako tvrdi bankarska elita, srušilo finansijski sistem.
“Drugi razlog: žele da nas primoraju da trošimo novac. Negativne kamate centralnih banaka uvode se i zbog malih ljudi kako bi se podstakla potrošnja.“ Profesor je to nazvao “napadom na našu kulturu štednje“.
Još 2013 godine, Lari Samers, koji je početkom 90-ih bio glavni ekonomista Svjetske banke, a posle toga i ministar finansija u vladi Bila Klintona, založio se za ukidanje gotovine. To je obrazložio očekivanjem da se „potražnja drastično poveća“. Kenet Rogof, bivši visoki funkcioner Međunarodnog monetarnog fonda ali i američkog Savjeta za spoljne poslove, prošle godine je iznio isti zahtjev. A ove godine je to zatražila britanska Centralna banka.
“Prinudna eksproprijacija“
Zahtjevi stižu sa uticajnih mjesta i dijelom se pretvaraju u realnost, piše internet-portal Neo prese. “Početak je označila Francuska jednim ograničenjem koje je obrazloženo navodnom borbom protiv terorizma: u septembru ove godine je odlučeno da će najviši iznos koji može da se plati gotovinom biti 1.000 eura. Ministar finansija Mišel Sapen je rekao da bi „velike novčane tokove“ trebalo sistematski nadgledati. Zbog toga bi banke trebalo da prijave vlastima svaku upadljivu transakciju. I Grčka planira da ograniči plaćanje gotovim novcem; sve iznose veće od 70 eura građani će morati da plaćaju karticom. To se obrazlaže borbom protiv utaje poreza. U Danskoj, benzinske pumpe, restorani i manje radnje takođe uskoro više neće primati gotovinu; tamošnja Centralna banka je već najavila da od kraja 2016. više neće štampati novčanice – zbog pada potražnje.
“Evropska centralna banka trenutno vodi neumoljivu politiku niskih kamata“, piše Neo prese: „Onaj ko drži novac na računu, praktično gubi kupovnu moć, jer je kamata blizu nule i tako daleko ispod stope inflacije. Zato je banka Dojče bank najavila da će uvesti negativne kamate na velike iznose – slično su se izjasnile i mnoge druge banke. Zabrana gotovine bi zapravo bila prinudna eksproprijacija. To i jeste smisao zahtjeva da se ta zabrana uvede: ljudi su prinuđeni da troše. Ali, o tome da li će građani da troše novac ili neće, trebalo bi da odlučuju oni sami, a ne predsjednici centralnih banaka. Razumljivo je da građani žele da štede u nesigurnim vremenima. Ali, to se ne slaže sa novčanom politikom Evropske centralne banke. Građanima se istovremeno oduzimaju i slobodna volja i imovina.“
Totalni nadzor
Poseban problem predstavlja to što ukidanje gotovine stvara mogućnost totalnog nadzora nad građanima. Onaj ko plaća karticom, ostavlja elektronski trag o tome koliko novca je gdje i na šta potrošio. Taj zapis je zapravo sistem metadata na osnovu kojih država lako može da ustanovi šta kog građanina interesuje (na primjer: kakva vrsta literature), da li je i od čega je bolestan, ima li u kući goste, s kim se sastaje ili druži itd. itd. To više ionako nije nikakva mračna vizija, već stvarnost koja je već počela čuvanjem metadata o elektronskoj komunikaciji građana. Odatle je samo korak do vizije u kojoj svaki građanin može da bude osiromašen jednim pritiskom na dugme računara. Građani su izloženi volji banaka i države. Neće valjda da sumnjaju u njihove dobre namjere?
A te dobre namjere se uglavnom ogledaju u mogućnostima da se suzbija kriminal, kao što prenosi radio Dojčlandfunk: “Rad na crno, prostitucija i trgovina drogom bi mogli da budu osujećeni. Prije šest godina je primijećeno da španske banke vraćaju velike količine gotovine u Njemačku. Njemci su očigledno gotovinom plaćali iznajmljene kuće za ljetovanje u Španiji. Kada ne bi bilo gotovine, finansijska policija bi lakše mogla da prati šta ljudi rade sa svojim novcem.“
DW, B92
