Nebriga države i dilovi sa gazdom Eurofonda uništili perspektivnu industriju. Crna Gora od značajnog proizvođača i izvoznika postala zavisna od uvoza soli i jedina država Mediterana koja je ne proizvodi

Crna Gora je tokom prošle godine, prema podacima Uprave za statistiku Monstat, uvezla jestive soli za 1,3 miliona eura iz čak 29 država i sa četiri kontinenta.

Sada uništena i zatvorena ulcinjska Solana, nekada je proizvodila soli i do pet puta više nego što je cijela Crna Gora mogla da pojede.

EUROFOND INTERESOVALO SAMO ZEMLJIŠTE SOLANE

Solana je bila u državnom vlasništvu do 2003. godine kada, nakon vaučerske privatizacije, najveći vlasnik, uloživši oko 800 hiljada eura, postaje Eurofond biznismena Veselina Barovića, koji je kroz razne dokapitalizacije narednih godina postepeno povećavao svoje vlasništvo u ovoj kompaniji.

Solana gazduje sa 14 miliona kvadrata državnog zemljišta u zaleđu Velike plaže, kojeg uprava Eurofonda želi pretvoriti u građevinsko zemjište za gradnju apartmana i hotela, ali i dovesti u vlasništvo kompanije.

U Solanu je 2005. godine uveden stečaj zbog duga od 13 hiljada eura, u godini kada je njena knjigovodstvena vrijednost povećana sa 22,6 na 31,2 miliona.

Glasovima DPS-a u Skupštini se mijenja namjena u prostornom planu i Solana postaje građevinsko zemljište, ali su realizaciju tog plana spriječili NVO sektor i predstavnici ambasada.

U međuvremenu, stečajna uprava Solane pokušavala je da proda zamljište kao građevinsko, prvo za 250 miliona, a kasnije je cijena padala do 160 miliona.

Da je plan ostvaren, većina novca završila bi u džepovima osoba povezanih sa Eurofondom, zbog čega ih nije puno interesovala proizvodnja soli.

Posljednja berba soli obavljenja je 2013.godine,nakon čega prestaje i upumpavanje morske vode u solila, što dovodi do ekoloških problema. Nacionalni parkovi preuzimaju upravljanje Solanom, kao zaštićenim područjem 2015. godine, omogućivši upumpavanje morske vode u solila, ali ne i proizvodnju soli.

NEKADA 70 ODSTO SOLI IŠLO ZA IZVOZ

Bivši rukovodilac Solane Saša Mitrović podsjeća da je proizvodila u prosjeku 10 do 15 hiljada tona soli.

“Potrebe Crne Gore za jestivom solju bile su na nivou tri do tri i po hiljade tona, što znači u prosjeku 30 odsto naše godišnje proizvodnje. Ostatak od 70 odsto, plasirali smo na tržištima zemalja regiona i Evrope”, kaže Mitrović za “Vijesti,uz podsjećanje da su i više nego dovoljne bile i količine soli za puteve.

“Da je Solana ‘živa’, ne bi nam trebao ni gram soli iz uvoza”, ističe Mitrović.

Ali,i dok je ulcinjska Solana proizvodila, u Crnoj Gori se so upitnog kvaliteta uvozila sa raznih adresa. A da je Ulcinj imao najkvalitetniju so, svjedoče brojna priznanja sada ugašenoj fabrici sa gotovo svih sajmova u zemlji i zemljama regiona.

Vodeći ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže da već godinama niko ne gleda kvalitet, nego cijenu.

“Međutim, ona velika Jugoslavija znala je i cijenila ulcinjski proizvod kao najzdraviji i najkvalitetniji u zemlji, jer je na južnom Jadranu koncentracija soli u morskoj vodi bila najveća i najčistija.O tome dovoljno govori podatak da su domaćice od Đevđelije do Triglava za zimnicu koristile našu so, jer su im se od neke druge proizvodi kvarili već poslije par mjeseci”, podsjeća Hodžić.

NAJVIŠE UVOZIMO IZ NJEMAČKE I EGIPTA

Prema podacima Monstata, najviše jestive soli prošle godine uvezli smo iz Njemačke i Egipta, u vrijednosti od 256.076, odnosno 235.594 eura, a najmanje iz Švedske i Rusije, za 48, odnosno 83 eura.

Uvozili smo još iz Albanije, u vrijednosti od 128.389 eura, iz Austrije 181.758 eura, Bosne i Hercegovine 108.092, Bugarske 401 euro, Kine 453 eura, Hrvatske 42.354, Češke 225 eura, Francuske 1.940 eura, Grčke 12.308, Mađarske 17.413, Indije 1.990, Izraela 9.627, Italije 10.396, Letonije 392, Malezije 590, Pakistana 25.513. Poljske 2.755, Srbije 165.231, Slovenije 5.312, Španije 1.675, Tunisa 28.402, Turske 72.593,Sjeverne Makedonije 222, Ujedinjenog Kraljevstva 764 i iz Sjedinjenih Američkih Država za 986 eura.

Iako su sada pooštrene norme za jestivu so zbog njenog navodno štetnog djelovanja na ljudski organizam, Mitrović tvrdi da ni to ne bi pogodilo niti ugrozilo rentabilnost poslovanja Solane.

“Solana je imala i može da ima široku lepezu proizvoda od soli za jelo i puteve, preko sofisticiranih artikala za farmaceutsku i hemijsku industriju, ali i kada je u pitanju stočarstvo. Sjećam se, prije sedam-osam godina prodali smo ogromne količine soli, šlepere i šlepere, tadašnjem Mesoprometu za štavljenje kože, podsjeća Mitrović.

JEDINA ZEMLJA NA MEDITERANU BEZ SVOJE SOLI

Ornitolog Darko Saveljić, koji se 20 godina bavi zaštitom ptica na Solani,ali i proučavanjem rada solana u regionu koje rade na principu održivosti biodiverziteta, kazao je ranije da je Crna Gora jedina zemlja na Mediteranu koja nema svoju proizvodnju soli.

“Morska so iz ulcinjske Solane pravi se od najčistije vode Jadranskog mora i proizvodi se od sunca i vjetra. Sadrži 97 odsto natrijum-hlorida, a ostalo su magnezijum, cink, brom… sve oni suplementi koje kupujemo u apotekama. To je so koja je ljekovita. Crna Gora sada uvozi so iz Egipta, Kine, a so može da bude veoma opasna. Slovenija je brendirala so kao proizvod, iako je, njihova so od nečiste vode Jadranskog mora, upola slabijeg kvaliteta, kazao je tada Saveljić.

Ulcinjska solana “Bajo Sekulić i sada je u stečaju, njen većinski vlasnik sa oko 75 odsto akcije je Eurofond i povezane firme, dok upravljanje Nacionalnim parkovima ističe narednog mjeseca. Spor oko vlasništva na zemljištem, između Eurofonda i države, i dalje traje.

(Cijeli tekst čitajte u današnjim Vijestima)