Iako se praznik rada u svijetu tradicionalno obilježava radničkim demonstracijama, crnogorski radnici, koji su u nikad lošijem položaju, ne izlaze na ulice da iskažu svoje nezadovoljstvo. Najbrojnija sindikalna organizacija u Crnoj Gori Savez sindikata(SSSCG) radnički praznik proslaviće uz pjesmu i miziku te protestnom šetnjom.
Borba za radnička prava u svijetu traje više od dva vijeka dok su u Crnoj Gori tekovine te borbe obezvrijeđene. Slika stanja crnogorskih radnika svakim danom je sve ružnija a radnici svoja osnovna prava moraju da traže na ulici. Kako se tretiraju ta prava najbolje govore skoro pa svakodnevni štrajkovi nekada uspješnih a danas propalih preduzeća u kojima je ugašeno na hiljade radnih mjesta.
Položaj zaposlenih u Crnoj Gori je nikad lošiji a radnička prava se krše na svakom koraku, smatra Sandra Obradović iz Unije slobodnih sindikata(USS). Ovome u prilog idu sve češći protesti uništenih fabrika.
– Situacija je loša za većinu radnika gdje god da rade. Dve grupe radnika, oni bez ugovora i oni sa ugovorom su jednako bez prava. Prvi nemaju pravo na godišnji odmor, strahuju od otkaza, nemaju fiksno radno vrijeme, nemaju osiguranje, nemaju definisanu zaradu. Drugi do skoro nisu imali Opšti kolektivni ugovor kako bi definisali svoja prava – kaže Obradović.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Crnogorski radnik od svoje plate, pa i da je ona viša od crnogoskog prosjeka – a nije, ne može da preživi cijeli mjesec. Umjestnost je, smatra Obradovićeva, skrpiti kraj s krajem i prehraniti porodicu.
– Svedoci smo da poslodavci krše najosnovnija radnička prava: tjeraju ih da rade praznicima i duže od osmočasovnog radnog vremena, za svoj rad dobijaju mizerne plate dok sa druge strane radnici zbog straha od otkaza ne smij da se pobune. Čak i kad to urade i tuže poslodavca nezaštićeni su od strane države – smatra Obradović.
Sa druge strane, najveća sindikalna centrala u državi, Savez sindikata Crne Gore (SSCG)ove godine svoje članstvo i sve crnogorske radnike pozvao je na pjesmu. Praznik rada će obilježiti uz muzički hepening i protestnom šetnjom.
– Cilj je da ovogodišnje praznike provedemo sa mladima, uz dobru muziku i zabavu. Pretpostavljamo da će se odazvati našem pozivu zato što u ekonomskoj krizi mnogi od njih neće otići na turistička putovanja i izlete, jer za to nemaju nivca – kazao je generalni sekretar Marko Nikčević.
A razloga za pesmu, čini se, ima malo. Na ivici siromaštva nalazi se veliki dio stanovnika a fabrike su zatvorene i rasprodate, pogotovu na sjeveru. Tako je u Beranama uništena “Polimka” sa skoro 800 radnika, pa Fabrika celuloze i papira. Sve u svemu, od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama, danas radi svega 200.
Niz katastrofalnih privatizacija zabilježeno je i u Plavu. U Kolašinu su zatvoreni nadaleko poznata „Impregnacija drveta“, „Eksport drvo“, „Transporno“ i najveća trgovačka mreža na sjeveru „Veletrgovina“. U Bijelom Polju nekada je radilo preko deset hiljada ljudi u privredi, a danas tek nekoliko stotina. Ugašen je čuveni „Vunko“, koji je zapošljavao više od 2.000 ljudi. Sve do prije dve godine, fabrika koja pod krovom ima površinu od preko četiri hektara, čerupana je nemilice.
Jedan od gradova koji je obećavao i na kraju, ne svojom krivicom razočarao je Nikšić. Centar metalske industrije, piva i rokenrola danas je devastiran a umjesto radničkih hala pune su samo kafane. Od 7.500 radnika koji su radili Željezari, dvije hiljade u „Elektroprivredi“, 1.500 u „Boksitima“, 800 u Pivari, sedam stotina u „Javorku“, po još toliko u „Metalcu“ i „Onogoštu“, oko dvije hiljade u PTK „Nikšić“, grad pod Trebjesom danas je “progutala” tranzicija. Željezara broji 350 ljudi, Boksiti ni toliko, Pivara ispod dvesta. Sudbinu nikšićkih giganata najbolje su opisali skorašnji protesti radnika „Metalca“ ispred crnogorske Vlade.
